Prikriveni alkoholizam žena u porastu!

U intervjuu za Zdravu Kravu dr.Torre je objasnio da ga se neopravdano smatra kontroverznim jer je iznio teze o pristupu psihijatriji koje se u razvijenim zemljama već smatraju prežvakanim i dosadnjikavim, a što je po njegovu mišljenju samo dokaz da psihijatri u Hrvatskoj još nisu spremni priznati neučinkovitost postojećih institucionaliziranih metoda liječenja i prekomjerne upotrebe lijekova. U knjizi "Alkoholizam - prijetnja i oporavak" piše kako pomoći ovisniku o alkoholu koji ne shvaća da je ovisan, kako tretirati skriveni alkoholizam žena koji je u porastu, kako pomoći supružnicima, djeci i članovima obitelji alkoholičara? Koliko je alkoholizam ozbiljan društveni problem upozorava i iznošenjem činjenice da u Hrvatskoj na 18 tisuća ovisnika o drogama postoji 12 komuna i 33 terapijske kuće, a da za životno disfunkcionalne ovisnike o alkoholu čiji broj se u nas zasad procjenjuje na 60 tisuća osoba ne postoji nijedna specijalizirana terapijska zajednica.

Procjenjuje se da u Hrvatskoj ima više od 250 tisuća alkoholičara, a na većinu o alkoholu ovisnih osoba dolaze još dvije ili tri koje trpe zbog njegove ovisnosti.

Kolege su moje stavove shvatili osobno pa me blate

ZK: S knjigom "Prava istina o psihijatriji" uznemirili ste struku i izazvali veliko zanimanje javnosti. Što vas je potaklo da javno progovorite što se događa u psihijatrijskim ustanovama u Hrvatskoj?

Unazad desetak godina u državama razvijenog zapada pojavila se jedna cijela struja psihijatara i kliničkih psihologa koja aktualnu psihijatrijsku paradigmu dekonstruira i smatra potrošenom u ime nadolazeće nove. Toj struji kritičke psihijatrije i sam pripadam, njene stavove i platformu zagovaram. Priznajem, moj grijeh je što sam nekritički potpao pod utjecaj inozemne literature i inozemnih utjecaja. Odnosno da su feljtoni i knjiga objavljeni u zapadnim zemljama oni nikoga ne bi uznemirili, štoviše doživjelo bi ih se već pomalo prežvakanim i dosadnjikavim općim mjestima. No, u nas su oni odjeknuli poput bombe budući su pali na nepripremljeno tlo.

ZK: Jeste li imali problema s nadređenima i kolegama nakon što ste objavili knjigu?

Cjelina psihijatrijske struke se i službeno ogradila od onoga što sam iznio u knjizi, doživjela ih kao opasne ideje po psihijatre i psihijatriju, ali i po osobe koje nam se obraćaju za pomoć. E pa sad, sigurno da je platforma kritičke psihijatrije opasna po psihijatre koji su se premetnuli u psihofarmakologe, i da je opasna po psihijatriju koja je potpala pod redukcionizam biologijske psihijatrije. No, ja osobno platformu kritičke psihijatrije doživljavam kao emancipatorski horizont nade, jedino kapacitiran da struku izvede sa stranputice na kojoj se kreće već gotovo trideset godina. Što se tiče osoba koje nam se obraćaju za pomoć, moram napomenuti da mi nismo njihovi vlasnici, oni nisu puki objekti našeg postupanja već partneri u zajedničkom kreiranju politike mentalnog zdravlja. U tom smislu oni moraju biti upoznati sa svim karakteristikama "proizvoda" koji im nudimo. Što se tiče nadređenih i kolega, sve napisano je doživljeno osobno, pa su i reakcije koje su uslijedile išle na mene kao osobu. Stručno sam anatemiziran, izoliran, kritiziran, prozivan, blaćen. Bogu hvala da postoje zakoni koji reguliraju odnose između mene i ostalih kolega psihijatara, u protivnom bi vjerujem stegovne reperkusije bile još izraženije.

Duševni bolesnici ne mogu se oporaviti u psihijatrijskim ustanovama

ZK:  Zamjerili su vam da kritizirate postojeći sustav, ali da niste ponudili alternativu, iako u vašoj knjizi piše da smatrate kako bi povratak na model "psihijatrije u zajednici"  (uvažavanje oboljelog  u zajednici bez prisile na izolaciju) bilo rješenje kao i to da psihijatri u sprezi s farmaceutima prestanu izmišljati nove dijagnoze. Što mislite zašto većini vaših kolega i dijelu javnosti taj odgovor nije bio zadovoljavajući?

Zašto nije zamjereno nedavno objavljenom izvješću Ureda pučke pravobraniteljice po nenajavljenom posjetu u pet hrvatskih psihijatrijskih bolnica, koje ističe kako su utvrđeni brojni smještajni manjkovi i postupanja koja mogu predstavljati ponižavanje i kršenje ustavnih i zakonskih prava. Kako to da je većina naših psihijatara još uvijek radi u velikim psihijatrijskim azilima, to jest da se većina naših smještajnih kapaciteta još uvijek nalazi u već desetljećima starim umobolnicama? Mi i dalje pretpotopno umjesto "psihijatrije u zajednici" imamo "psihijatriju u instituciji", to jest psihijatrijske zajednice u azilima. Osobe s duševnim smetnjama ne mogu se oporaviti, ako ih se izmješta iz njihovih matičnih sredina i u velikim brojevima konglomerira u psihijatrijske bolnice. Niti jedna od važećih konceptualizacija psihijatrijske zdravstvene zaštite ne može stručno opravdati postojanje tolikog broja psihijatrijskih bolnica s tako velikim smještajnim kapacitetima. No to je nažalost i dalje stvarnost nerazvijenih zemalja, pa tako i naše. 

Lijekovi bi trebali imati status pomoćnih ljekovitih sredstava

ZK: Kako bi trebalo liječiti psihički bolesne osobe?

Nužno je provođenje politike deinstitucionalizacije, kroz zatvaranje velikih psihijatrijskih ustanova, smanjenje ukupnih bolničkih smještajnih kapaciteta u korist razvoja alternativnih oblika psihijatrijske pomoći u zajednici. Samo psihijatrijsko bolničko liječenje bi po sebi, za bilo koga i ikada, u principu kao loš povijesni anakronizam, trebalo izbjegavati u što većoj mogućoj mjeri. Jedini psihijatrijski kreveti koji bi smjeli postojati bili bi oni u jedinicama intenzivne i postintenzivne psihijatrijske skrbi. Boravak u bolnici, kao protektivnoj i nisko zahtjevnoj sredini, gura osobu s psihičkim poremećajem u regresivnu poziciju, gdje dominira počelo regresivne ugode i infantilne pasivnosti. Zato je liječenje psihički poremećenih osoba, ako ikako, svakako najbolje provoditi vanbolnički, štoviše čak i kroz izvanzdravstvene ustanove, pri čemu se temeljno misli na grupe samopomoći. Psihofarmake bi valjalo prepisivati što rjeđe, što kraće i u što manjim dozama. Jer, u oporavku od psihičkih poremećaja lijekovi imaju status tek pomoćnog ljekovitog sredstva, dok bit psihološkog liječenja čini uspostavljanje ljudskog odnosa. Liječenje psihijatrijskih poremećaja temeljno je liječenje odnosom. I to u prvom redu odnosom između osoba s poremećajima, pa zatim odnosom između osobe s poremećajem i njegove obitelji i prijatelja, a tek onda odnosom između njega i njegovog liječnika - psihijatra ili terapeuta. Stoga psihijatrijske (psihofarmakološke i psihoterapijske) intervencije tvore tek manji i manje značajan dio oporavka osobe s psihijatrijskim poremećajem. Kao alternativa azilskom konceptu "psihijatrije u instituciji" još je sedamdesetih godina ponuđen model "psihijatrije u zajednici". Njemu se, kao za sada daleko najboljim i neprevladanim formatom pristupa problematici mentalnog zdravlja kao cjeline domislila psihijatrija, ali ga je kroz naredna desetljeća napustila i odlučila ipak ostati "psihijatrija u zdravstvenoj ustanovi". Ono suštinsko u rehabilitaciji osoba s psihičkim poremećajem nije kliničko poboljšanje simptoma poremećaja već kvaliteta života i resocijalizacija osobe s poremećajem. To jest, važnije je živimo li ili ne, nego jesmo li bolesni ili nismo. Naime, suvremena psihijatrija je podbacila upravo na tom polju: prevelik broj liječenih osoba po liječenju ima značajno nižu razinu psihopatologije, ali usprkos tome rastuću stopu psihijatrijskog umirovljenja i invalidnosti. S druge vaninstitucionalne strane, kao nositelj progresivnih inicijativa psihosocijalne rehabilitacije "psihijatrije u zajednici" u sve većoj mjeri se pojavljuje zajednica. Pod time se u prvom redu podrazumijevaju udruge građana kao udruge samopomoći i terapijske zajednice. 

Alkohol droga nad drogama

ZK: Nedavno je objavljena vaša nova knjiga "Alkoholizam prijetnja i oporavak" namijenjena osobama koje imaju problema s alkoholom, ali i svima drugima koji su u doticaju s alkoholičarima. Zašto smatrate da je alkohol opasniji od bilo koje druge droge?

Alkohol ima neprikosnoveno krunsko mjesto svojevrsne "droge nad drogama", među svim povijesno poznatim psihoaktivnim supstancama. Alkohol je stoljećima udomaćena legalna droga zapadnog čovječanstva. Drogama smo rekli "ne", a alkoholu veliko povijesno "da". Tako da zlouporaba droga ostaje dominantni periferni mladenački urbani fenomen, dok je pijenje sastavni legitimni dio društvene i životne prakse naših ljudi. Broj ovisnika o alkoholu premašuje i do dvadeset puta broj ovisnika o ilegalnim drogama. A društvena šteta koju izaziva (zlo) upotreba alkohola, a koja je tek u svom manjem dijelu prouzročena od samih alkoholičara, nesagledivo premašuje društvenu štetu izazvanu zlouporabom ilegalnih droga. I da alkohol je nama već stoljećima više nego udomaćena droga, odnosno da je on kojim slučajem tek danas otkriven, bez sumnje da bi imao status ilegalne droge i to status, u najmanju ruku, najopasnije ilegalne droge – heroina. 

ZK: U knjizi niste zauzeli klasični moralistički stav "alkohol je zlo i treba ga eliminirati", nego ističite i njegove blagotvorne učinke pa tako u jednoj rečenici navodite: "Alkohol i pijenje otklanjaju toliko životnih tegoba da je pravo čudo kako više ljudi ne pije."

Da alkohol isključivo nanosi štetu, da je toksični otrov koji izaziva neposredna trovanja nakon uporabe, da uzrokuje momentalnu socijalnu i zdravstvenu propast osobe koja pije, ne bi se koristio, odnosno nitko normalan ga ne bi pio. Ali stvar oko pijenja i alkohola je suprotna, dugo vremena pozitivni učinci pijenja prevažu nad onim negativnim. Alkohol kao pojačivač doživljaja daje svijetu jednu boju bez koje bi bio siromašniji, a život manje vrijedan. Sve to dobro znaju ljudi koji piju, jer i piju da im bude dobro, da se osjećaju dobro, da budu dobri i da svijet dožive kao dobar. Piju kako bi se prestali osjećati nedostatno, jadno, napeto, depresivno, kako bi se napokon osjećali slobodnim i živim u pravom smislu te riječi, kako bi doživjeli egzaltaciju i ekstazu, i kako bi manjkavosti svog života i bića nadopunili bićem alkohola.

Ljudi koji si vole malo popiti i oni drugi

ZK: Gdje je granica prihvatljivog uživanja u alkoholu? 

Sa zdravstvenog stanovišta tek male količine alkohola, riječ je do dva pića dnevno, uopće ne štete. Umjereno pijenje umjereno šteti, a prekomjerno prekomjerno šteti. Osobe koje umjereno piju pobolijevaju u većoj mjeri od osoba koje uopće ne piju. No, na ravni života socijalno - kulturne, a ne kliničko-medicinske norme određuju tko jest a tko nije alkoholičar. Život prekomjerno pijenje sudi kao socijalnu devijaciju, a ne kao klinički medicinski entitet. Sa socijalnog aspekta prihvatljivo je i umjereno pa i prekomjerno pijenje, ako ono značajnije ne remeti obiteljsko, radno i društveno funkcioniranje osobe koja pije. Naime, gotovo tri četvrtine alkoholičara čine tzv. funkcionalni alkoholičari, dakle socijalno neupadni, ozbiljni i odgovorni ljudi, koji radno i obiteljski posvema zadovoljavajuće funkcioniraju. Njih neposredna okolina ne percipira kao "pijance" nego tek kao ljude koji si "vole popiti". 

ZK: Je li alkoholizam bolest i ima li alkoholičar pravo na suosjećanje? 

Iako se tretira u sklopu medicinskog koncepta, ovisnost o alkoholu nije bolest u doslovnom smislu te riječi, nego prije jedan stil i način života, koji se temeljno slobodno bira, pa se sukladno tome trebaju snositi i posljedice tog izbora. Jer što drugo podržava pijenje nego slobodna volja, tako da je alkoholizam bolest koju je osoba sama odabrala. Nitko ne pije ako to zaista ne želi, odnosno tko pije čini to od svoje volje i pri svakom novom pijenju iznova potvrđuje pijenje kao svoj životni izbor. Alkoholičari se često zbog svojih postupaka i ispada pravdaju i prikazuju se žrtvama okolnosti koje su ih nagnale na pijenje. Ali oni su mogli (baš kao i svi mi), ako ništa, barem učiniti nešto drugo od onoga što su okolnosti napravile od njih. I dokle god alkoholičar za svoju ovisnost bude okrivljavao okolnosti, dokle god ovisnost ne prizna kao svoj najosobniji izbor i ne preuzme odgovornost za nju na sebe, nema realne nade za njegovo izlječenje. A budući da alkoholizam nije bolest u užem smislu te riječi, alkoholičar u neposrednoj okolini ne izaziva ni suosjećanje ni sažaljenje. Doduše, alkoholičara se može i mora razumjeti, ali se njegovi postupci ne mogu opravdati. Postoje stvari preko kojih se ne može i ne treba prijeći, jer time alkoholičaru priječimo suočavanje s posljedicama pijenja, čime zapravo olakšavamo i podržavamo njegovo daljnje opijanje.

Jad koji alkoholičari siju oko sebe i što obitelj može učiniti?

ZK: Smatrate da je sadašnji način tretiranja alkoholizma u Hrvatskoj skup i neučinkovit, a svodi se na smještanje alkoholičara u bolnice bez konkretnog programa za rehabilitaciju. Koji bi pristup liječenja alkoholizma po vama bio najučinkovitiji?

Pogrešno je liječenje alkoholne ovisnosti tretirati po klasičnom medicinskom obrascu bolesti, koja bi se samim tim najadekvatnije zbrinjavala i liječila u bolnici. Bit bolničkog liječenja alkoholičara isključivo je i jedino prolazak kroz simptome alkoholnog apstinencijskog sindroma ili proces detoksikacije kojom se uspostavlja apstinencija, i ništa povrh toga. No apstinencija sama po sebi ne liječi alkoholizam, i ona je od pijenja udaljena koliko i samo pijenje. A bit oporavka alkoholičara nije pitanje uspostave nego dugoročnog održavanja apstinencije. Zato nema koristi od detoksikacije, ako ona nije praćena rehabilitacijskim programom oporavka alkoholičara. Kratkovidno je liječiti posljedice ovisnosti bez liječenja samo ovisnosti o alkoholu. No bez obzira što su komplikacije alkoholne ovisnosti u nas najzastupljenija dijagnostička skupina među psihijatrijskim hospitalizacijama, specijaliziran program rehabilitacije alkoholičara ima tek nekoliko ustanova. Oporavak alkoholičara ne događa se sam od sebe, on se kao višegodišnji proces odvija u grupi osoba s problemom pijenja. Pa ako postojanje takvih diferenciranih grupa i programa nije osigurano unutar postojećih psihijatrijskih ustanova ili odjela, onda je liječenje najbolje provoditi izvanbolnički, štoviše čak i kroz izvanzdravstvene modele, pri čemu u prvom redu mislim na terapijske grupe Klubova liječenih alkoholičara, koji ima oko dvjestotinjak diljem zemlje. A budući da je u oporavku alkoholičara najvažnije pitanje dugoročnog održavanja apstinencije, proizlazi da su Klubovi liječenih alkoholičara najvažnije mjesto u liječenju alkoholne ovisnosti.

Oko 60 posto žena popije barem jedno alkoholno piće tjedno. Trendovi porasta ženskog pijenja neumoljivo rastu, a u posebnom je porastu pijenje u mladih žena dobne skupine od 16 do 24 godine. Žene s više godina školovanja piju češće u odnosu na neobrazovane žene. Mlađe žene češće piju u javnosti, a starije potajno u svojim domovima.

ZK: Obitelji alkoholičara izložene su strahovitoj patnji i torturi i nemaju se kome obratiti za pomoć. Što biste im vi savjetovali kako da pomognu sebi i svom toksičnom članu obitelji? I što bi društvo i država trebali poduzeti da ti ljudi dobiju odgovarajuću pomoć? 

Obitelj alkoholičara se patološki prilagođava njegovom pijenju na način da živi njegov alkoholizam kao obiteljsku bolest. Pijenje postaje temeljni organizacijski čimbenik ne samo života alkoholičara nego i života alkoholičareve obitelji. Pitomi se ovdje prilagođuju divljemu, i stvara se patološka ravnoteža gdje jedan pije, a svi su bolesni. Štoviše, često su članovi obitelji bolesniji od samog alkoholičara. U svakom slučaju obitelj je primorana braniti se od alkoholizma svog člana kako god zna i umije kroz odnose patološke prilagodbe i nakaradne ravnoteže. Zato nema razloga da, zbog nekakvog navodnog psihoterapijskog pristupa, članovi obitelji od svog bližnjeg alkoholičara skrivaju koliko su zapravo kao ljudi oštećeni. Nema razloga opravdavati alkoholičara pred ikim, ikada i igdje. Ako pije nek se vidi i zna da pije. Ako se ekscesno ponaša nek se vidi i zna da se ekscesno ponaša. Alkoholičaru ne treba život otežavati, ali ni olakšavati. Obitelj alkoholičara mora učiniti sve što je do nje da ovaj prestane piti i konfrontirati ga s nužnošću liječenja. Obitelj ne može ni piti ni apstinirati umjesto samog alkoholičara, izbor je naravno do njega, ali jednako tako i posljedice tog izbora mora sam snositi. Ako u tome ne uspije obitelji prijeti raspad od kojeg se ona brani bilo marginalizacijom alkoholičara bilo njegovim potpunim izopćenjem iz obitelji. Članovi obitelji alkoholičara mahom su zlostavljani, u pravilu emotivno, ali nerijetko i fizički. Ali patnja nije nužna, jer je već nekoliko godina implementiran Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, koji se kod svake prijave striktno i strogo provodi po žurnom postupku. Alkoholičaru se tada kroz represivnu policijsko sudsku intervenciju izriče mjera obaveznog liječenja i on ulazi u sustav tretmana i nadzora socijalne skrbi. A to što njegovo liječenje nije dragovoljno ne znači da je zato neučinkovito. Alkoholičar ionako izbjegava liječenja dok može, odnosno na njega pristaje samo ako je primoran nepovoljnim izvanjskim posljedicama pijenja. 

Na redu su klađenje, kockanje i droge

ZK: U relativno kratkom vremenu progovorili ste o dva važna društvena problema na nov način, liječenju na psihijatriji i alkoholizmu.  Postoje li još neki problemi o kojima namjeravate pisati? 

Iz područja meni matične psihijatrije ovisnosti istodobno skupljam građu za knjigu o novim tzv. nesupstancijalnim ovisnostima: patološkom kockanju i klađenju, a želio bih napraviti i drugo, dopunjeno izdanje s kritičkim odmakom moje, pa recimo tako, mladenačke knjige o zloupotrebi i ovisnosti o drogama. "Droge - dugo putovanje kroz noć“. No, usporedo ću iz očišta novinskog psi-kolumnista pisati o psihičkim poremećajima i mentalnom zdravlju, te i dalje nastaviti kritizirati struku, ne bih li je primorao da bude bolja nogo što jest, nego i bolja no što je uopće mislila da bi mogla biti.

U Hrvatskoj djeluje Udruga koja promovira psihijatriju u zajednici, pročitaj više.