Kada razgovaramo o fizičkom i psihološkom teretu teške bolesti, u obzir ne trebamo uzimati samo oboljele već i njihovu obitelj i prijatelje, a posebice djecu. Nema lakog načina da priopćimo djetetu tešku dijagnozu, kao ni lakog prihvaćanja činjenice da je netko blizak nama teško bolestan.
Odgovore na ova teška pitanja potražili smo kod doc. dr. sc. Lovorke Brajković, kliničke psihologinje zaposlene u Centru za psihološko savjetovanje, edukaciju i istraživanje Sirius.
Suočavanje s dijagnozom: Kako skupiti hrabrost za odlazak na pregled?
Velik broj oboljelih ne zna kako s djecom i ostalim članovima obitelji razgovarati o svojoj bolesti: "Kao što i psihijatrijske bolesti za sobom povlače stigmu, nažalost, ista je situacija i sa onkološkim bolestima. Nerijetko bolesnici skrivaju svoju bolest, objašnjavajući djetetu da je sve u redu, da se ništa ne događa. Mi odrasli često smatramo da djeca ništa ili vrlo malo razumiju. No, u velikoj smo zabludi. Dijete bez obzira na dob shvaća i uviđa da se nešto događa, a ovisno o starosti djeteta te dječje interpretacije će biti različite. Jedna bolesnica je navela kako nikad ne skida periku jer ne želi da njezino dijete sazna za bolest. Naravno da je dijete u igri ne želeći skinulo periku nakon čega je nastalo obostrano zaprepaštenje", prisjeća se Brajković.
Razgovor neka bude otvoren i iskren
Razgovor o bolesti treba prilagoditi uzrastu djeteta i rječniku koji dijete razumije: "Dobar primjer je jedna bolesnica koja, kad je napipala kvržicu na dojci za koju se uspostavilo da je zloćudnog karaktera, je sjela sa svojom petogodišnjom kćeri i devetogodišnjim sinom, pokazala im kvržicu, dala djeci da je opipaju te im je objasnila da je to smeta i boli, da će to morati operirati, da će radi toga morati primati lijekove radi kojih postoji šansa da joj otpadne kosa, da će morati nositi periku te im je ponudila mogućnost da zajedno odu u kupnju perike. Ako djetetu ne objasnimo što se događa, dijete može postati samo zbunjeno, zabrinuto, razviti obilje strahova, vratiti se na neku od ranijih faza razvoja (npr. mokrenje u krevet, sisanje palca i sl.), postati uznemireno, agresivno, što je dobar put da dijete bude u psihološkom stresu."
Što ne smiješ prešutiti liječniku?
Nejasna situacija je najgora opcija za dijete: "Bez obzira na dob djeteta važno je da se djeca ne moraju sama boriti da shvate što se događa. Kad je situacija nejasna, dijete može razviti niz vlastitih objašnjenja koja ih mogu uplašiti više nego što je stvarno stanja, dovesti se u stanja nesigurnosti i zabrinutosti. Iznimno je važno dati djetetu odgovor na postavljeno pitanje, ali isto tako ako ne znamo odgovor, otvoreno reći da ne znamo. Davanje izmišljenih objašnjenja možemo samo dodatno zakomplicirati situaciju."
Podrška bliskoj osobi koja je oboljela
Podrška bliskoj osobi kojoj je dijagnosticirana neka teška bolest ozbiljan je i zahtijevan zadatak. Psihološka podrška može se pružiti u dva različita oblika, emocionalnom i instrumentalnom: "Emocionalna podrška znači biti spreman slušati, ali uistinu slušati, bez pretjerane potrebe davanja savjeta. Jedno od osnovnih pravila u psihologiji je ne davati savjete. Jer ono što je dobro za nas, ne mora nužno značiti da je dobro i za druge osobe. Emocionalna podrška je i biti dostupan, da oboljela osoba zna da postoji netko na čijem će se ramenu dobro isplakati. Emocionalna podrška znači BITI TU."
Što sam naučila o sebi nakon dijagnoze karcinoma štitnjače?
S druge strane, instrumentalna pomoć podrazumijeva asistiranje u svakodnevnim poslovima i zadatcima: "Instrumentalna podrška kao vid psihološke pomoći podrazumijeva odlazak s oboljelom osobom na preglede, na kemoterapije, na zračenja odnosno na liječenje općenito. Instrumentalna podrška podrazumijeva pomoći oboljeloj osobi oko svakodnevnih poslova koje ona u tom trenutku ne može obaviti, od odlaska u dućan, od odlaska po djecu u vrtić ili školu, do spremanja stana, kuhanja ručka, odlaska u ljekarnu i sl."
Ukratko, psihološka pomoć znači razumjeti kroz što oboljela osoba prolazi, bit uz nju i ne sažalijevati je.
