Kao ljudska bića težimo ugodnim, a izbjegavamo bolna iskustva. No zašto onda toliko uživamo u filmovima strave i u predviđanjima katastrofa? Psiholozi smatraju kako svi volimo osjećaj straha, dok god su taj strah i uzbuđenje u sigurnim uvjetima, a mi nakon filma neozlijeđeni i zdravi
Vrisak, Mrak film, Strava u ulici brijestova, Masakr motornom pilom, Hitchcock, Carpenter... i serija filmova i knjiga o apokalipsi! Mnoga od najkomercijalnijih filmskih i književnih djela svoju popularnost duguju činjenici da nam izazivaju strah.
Uobičajeno je da živa bića teže ugodnim iskustvima i da izbjegavaju bolna. Takav je barem plan. Ako psiholozi smatraju strah neugodnom emocijom, zašto su milijuni voljni platiti da ga dožive? Razlog je, kažu psiholozi, u razlici između straha u stvarnom životu i iz udobnosti fotelje.
Strah u "sigurnim uvjetima"!
Da bi objasnili zašto ljudi vole strašne sadržaje, istraživači se oslanjaju na dvije teorije. Jedna navodi da gledatelji i čitatelji uživaju u adrenalinskom uzbuđenju koje je prisutno dok prate radnju, a druga tvrdi da su ljudi voljni podnijeti strah jer iščekuju olakšanje zbog sretnog kraja. Ili, ako takav kraj izostane, onda zbog toga što je film ili knjiga završila, a oni su još živi i zdravi. Ovo je valjda razlog zašto narod širom svijeta hrli da vidi filmove koji govore o skorom Smaku svijeta i koji ne ostavljaju mnogo nade, za razliku od filmova katastrofe iz devedesetih i ranije.
'Glavni razlog zbog kojeg idemo gledati takve filmove jest da budemo prestrašeni', kaže kalifornijski psiholog Stuart Fischoff. 'No, strah za kojim žudimo je strah u sigurnim uvjetima. Znamo da ćemo za sat ili dva odšetati neozlijeđeni. Nećemo imati rupa u glavi, a srca će i dalje biti u našim tijelima', dodaje.
Istina, ali ta će srca kucati nešto brže dok gledamo vampira koji dolijeće iz sjene ili divovski tsunami koji ruši New York, nego ako je pred nama idilični prizor zaljubljenih pingvina iz dokumentarca o Južnom polu. I ne samo što srce jače lupa, već disanje postaje brže i dublje, znoj izbija kroz kožu, a mišići se napinju. Kao da je opasnost stvarna. Samo što nije.
Mladi najviše vole uzbudljive sadržaje
'Tko vodi miran život bez stresa, tražit će nekakvo uzbuđenje, jer našem živčanom sustavu treba povremena aktivacija, baš kao i mišićima', govori Fischoff.
A miran život lišen većih stresova svojstven je djeci i adolescentima. I zato su oni najveći konzumenti uzbudljivih sadržaja. Kako odrastamo, doživljavamo više stvarnih stresova u vidu raskida, nezaposlenosti, visokih rata kredita i tko zna čega sve još. Zato nam kad odrastemo masovni napad zombija ili pad golemog asteroida ne izazivaju osobitu ugodu. 'Zreliji ljudi su već umorni od uzbuđenja, pa ih strava s filmskog platna ne zabavlja', napominje Fischoff.
Dakle, ako si u stanju uživati u prizorima strave i apokalipse, znači da ti je život relativno spokojan i udoban, a to je svakako mnogo povoljnije nego da ti servira stresove umjesto filmova i literature.
Omiljeni strah: kraj svijeta!
Unazad pet godina kina, knjižare i internet preplavljeni su budalastim, ali uznemirujućim najavama globalne katastrofe koja tobože predstoji 21. prosinca 2012. Taj su datum zloguki proroci izvukli iz kulture Maja, točnije iz njihovog kalendara. Srednjoamerički narod Maja rabio je tri kalendara - vjerski od 260 dana, civilni od 365 dana te dugoročni kalendar zvan Dugi izračun ili Dugo odbrojavanje, koji obuhvaća 5126 godina.
A odbrojavanju je kraj 21. prosinca ove godine, pa nam ne gine smrt od sunčeve radijacije, preseljenja polova, smrtonosnog virusa, nuklearnog rata ili sudara s nepoznatim (i nepostojećim) planetom koji juri svemirom baš na spoj sa Zemljom.
Naravno, kao što u zapadnjačkom kalendaru nakon jednog stoljeća ili tisućljeća počinje novo, tako je slučaj i s majanskim Dugim izračunom. Dana 22. prosinca bit će prvi dan idućeg Dugog izračuna, a zloguki proroci koji dotad zgrnu milijarde dolara na naivcima koji im vjeruju morat će potražiti rezervni datum apokalipse.
