Vlasnica Angels Body and Emotions studia i branda Mamasita and Son, poduzetnica, žena koja budi strast u drugim ženama, Ivka Armanda Todorović donosi ti priču to tome kako se osvijestiti sama u sebi i povratiti svom tijelu i ženstvenosti.
Jučer sam vodila trening svojim ženama na jedan malo drugačiji način. Jer, iako cilj našeg plesa ne postoji kao konačan, postoje te neke točke preokreta koje te polagano vode ka sve većem i većem oslobađanju. I baš kako bi dosegle te točke preokreta, naše žene dobiju zadatke koje ispunjavaju i koje im pomažu da dublje istraže sebe, žensku energiju u sebi i cijelu dugu emocija.
No ponekad se desi da u toj potrazi za sobom ostanemo fokusirane na to što želimo postići i gdje želimo ići, toliko da, zaboravimo gdje jesmo i kako se osjećamo u trenutku.
Vjerujem da je to nehotični povratak u mušku energiju, koja je danas, više nego ikad, a pod danas mislim na jedan duži period vremena, potrebna ženama da bi uopće preživjele i da bi se izborile za neke stvari koje su im važne.
Osvijestimo kako je to kad samo JESMO
Kad govorim o muškoj i ženskoj energiji zapravo govorim o nečemu što u dualitetu postoji u muškarcu i u ženi. No međutim, ono na što se želim osvrnuti jest to da žene često bježe od svoje prirodne biti, od tog dijela sebe koji predstavlja žensku energiju.
To se dogodi i u dvorani, kad se fokusiramo na zadatak, na ostvarenje nekog cilja, a zaboravimo pravu i jedinu intenciju s kojom smo zakoračile u dvoranu. Povratak sebi i svom ženskom biću kroz povratak tijelu, pokretu i plesu.
I zato sam ovaj tjedan stavila fokus baš na to, da zapravo osvijestimo koliko je prekrasno BITI. Puno se o tome danas govori i piše i mislim da nikad nije previše jer ganjajući samo ciljeve, samo postižući ili težeći imanju umjesto bivanju, gubimo veliku sliku iz vida, gubimo sebe.
Već sam nedavno pisala kako mi se to dogodilo i samoj. Kako plešem već više od deset godina, kod mene postoji taj klik da, kad čujem glasnu muziku, kad zatvorim vrata dvorane i nađem se u toj tamnoj, nježnoj i podržavajućoj atmosferi za divlju ženu u meni, potpuno se oslobodim, vrlo često ne ulažući baš nikakav dodatni napor.
No, kako mi je danas ples i posao i poziv i svojevrsna karijera, u ostatku svog života fokusirana sam na sve zadatke koje je potrebno izvršiti da bi se stvorio taj podržavajući prostor za druge žene i da bi se on, naravno mogao i održavati.
I tako sebe ulovim da mi je život beskonačan niz zadataka i trenutaka provedenih u muškoj energiji i da sve izvršavam s malo ili nimalo uživanja u tome što činim. Moja zgrčenost, ozbiljnost i „kvadratičnost“ navela me da preispitam ono o čemu zapravo podučavam druge. Jesu li u ovog postolara najgore cipele? Ne, u dvorani nikako ne, ali u ostatku života, morala sam si priznati, da.
I to je bilo to. To priznanje bilo mi je dovoljno da se počnem vraćati u svoje tijelo i u svakodnevnim aktivnostima, ne samo u plesu. Di su mi ramena, jesu li uzdignuta do ušiju? Jesu li zatvorena prema naprijed da, prividno, zaštitim svoje srce. Kakva mi je zdjelica – mekana i protočna ili sam je stisnula u gužvi ispunjavanja to - do liste? A noge? Moji vječito bolni kvadricepsi, kojima se držim čvrsto utabanog mjesta u društvu i životima meni bližnjih… Jesu li stegnuti ili opušteni?
Tijelo kao dom
Na prvu možda zvuči blesavo, ali kad pogledaš u svoje tijelo zapravo vidiš sve to. Sputanu žensku lavinu energije u sebi. I onda je kočiš. Zbog srama ili straha, zbog nepriličnosti ili nečega što nam je godinama usađivano u psihu – da je tijelo izvor grijeha, izvor nemoći, izvor manjka volje. Da ga treba odvojiti od duše ili intelekta. Nemoguće. Tijelo je možda naš privremeni dom, takvo kakvo jest, ali je naš dom. I takvim ga treba doživljavati.
Ne mislim pri tom na to da svi moramo paziti na svaki zalogaj koji unesemo u sebe ili skakati satima po teretani, ili ući u drugu krajnosti i kao svoj jedini prioritet staviti hedonizam. Ne.
Mislim na to da se trebamo opet povezati sa svojim tijelom kao što su to naše pretkinje činile uz vatru, okružene svojim ženskim plemenom, pokrećući se slobodno na zvukove bubnjeva ili pjesme. (ili bar to tako ja zamišljam). Mislim da trebamo voljeti svoje tijelo i sve što činimo da ga promijenimo činiti ako to istinski želimo i ako to činimo iz ljubavi. Nije isto mršavjeti iz mržnje prema svom odrazu u ogledalu i mršavjeti jer zdravije hraniš svoje tijelo jer ti je dobar osjećaj kad se krećeš, jer osjećaš da sebi i svom tijelu činiš dobro.
Nije uzalud onda izreka – u zdravom tijelu zdrav duh. I pri tom opet ne mislim na asketski život nego na život u svom tijelu. Kad smo svjesne svog tijela, ono je zdravije, slobodnije, pokretljivije.
Feminizam novog doba
Ne prođe mi više dan da bar jednom zaplešem, da bar jednom ne zavrtim svoje prekrasne bokove i tako razbijem kvadratičnost u koju sam zapala dok rješavam to - do liste. Ne prođe ponekad više ni sat, da ne uđem u sebe. Ne samo meditacijom nego i pokretom, pa makar na minutu osvijestila svoje korake.
Inspirirajući druge, pronašla sam inspiraciju za sebe. I onda, danas ujutro pročitam ovaj tekst i spoznam zašto sam toliko sretna i slobodna kad plešem. Zato što sam kao dijete, svjesna gdje jesam i gdje nisam, potpuno u svom tijelu.
Drage žene, mislim da bi bilo dosta toga da se sramom zatire ženska sloboda. Ne mislim samo u smislu prava i ravnopravnosti, nego sloboda da budemo ženstvene, seksi, mekane, autentične, emotivne, suosjećajne, strastvene, plesne, slobodne i nesputane, a da se na to ne gleda kao na manu…
Drage žene, ako svojim kćerima od 4, 5 godina kažete da zavrte svoje bokove u polaganom velikom krugu ili da zaokruže svojom zdjelicom, puno ćete naučiti od njih. Zašto je njima to tako lako, tako prirodno, tako čisto? Zato što im još nitko nije rekao da nije. I zato pazite što im govorite, da i njihova sloboda ženstvenosti ne bude zatrpana sramom.
U svim tim iskustvima, „naletjela“ sam i na ovaj video Sheile Kelley kreatorice S factora, koja baš o tome govori. I pridružujem joj se u pozivu – učinimo ovu godinu godinom buđenja ženske vatre, u svijetu i u nama samima, jer od nas sve i počinje!
