Iako se čini nevjerojatnim da imam 32 godina i nikada nisam osjetila kako je to imati leptiriće u trbuhu, jednostavno je tako.
Shireen Dadkhah fotografkinja je i autorica koja piše o depresiji i vezama, a za Your Tango podijelila je svoje osobno iskustvo kako nikada nije spoznala pravi smisao riječi ljubav.
Zaljubljenost je nešto što se događa drugim ljudima, ali meni nikako. O tome sam čitala u knjigama ili slušala u pjesmama na radiju, ali pomirila sam se s tim da taj osjećaj neću nikada doživjeti. Iskusila sam ljubav, zasigurno. Imam prijatelje koji su u mom životu jako dugo i volim ih. Također, imam najboljeg prijatelja koji mi je neočekivano ušao u život i naučio me više o ljubavi i prijateljstvu nego što sam mislila da je moguće. Imam kumče koje obožavam i želim mu to vikati svaki put kad ga vidim. No, imam obitelj koja me voli teško i pomalo nespretno.
Više sam vezana za svoje životinje nego što je to vjerojatno društveno prikladno ili normalno. Dakle, znam što je ljubav, ali nikada nisam bila zaljubljena. Kad sam bila mlađa, gledala sam kako se svi oko mene zaljubljuju ili iskazuju požudu. Čitala sam o tome u knjigama, pokušavala to isplanirati u glavi i oblikovati kako bi ta eventualna ljubav izgledala za mene. Odabrala bih različite aspekte iz knjiga i filmova i izrađivala ljubavnu mapu u svojim mislima. Sviđalo mi se misliti da sam zaljubljena desetljećima. Svidjeli su mi se dijelovi o tome da me netko drugi poznaje gotovo bolje nego što poznajem sebe. Sanjala bih o bezgraničnoj ljubavi koja bi obožavala i pjegice na mojim obrazima.
Dijelove tih sanjarenja držala bih u tajnosti da ih nitko drugi ne otkrije, a kako je vrijeme prolazilo još sam više maštala o istinskoj ljubavi. Osjetila sam da sanjarim o nečemu nad čime nemam kontrolu.
Ali stvarni osjećaj izvan mojih misli nikada nije nastupio. Prošla sam svoje tinejdžerske godine i završila fakultet, i sad sam tu, čvrsto gazim kroz tridesete i nikada nisam pronašla tu malu ljubavnu mapu koju sam izradila dok sam bila dijete.
No, unatoč tome još uvijek držim taj ljubavni popis sačuvan za svaki slučaj. U ovom trenutku to nije ni tužan osjećaj, više se čini kao nešto što se događa drugim ljudima, poput dobitka na lutriji. Znam da se ljubav događa. Čak znam i ljude koji su to iskusili i potrudim se koliko god mogu da se i sama zaljubim, ali to jednostavno ne izgleda kao nešto što ću ikad doživjeti.
Želim li to doživjeti? Naravno. Je li to nešto o čemu još uvijek čitam, pjevam i gledam u filmovima s nadom, strahopoštovanjem i čežnjom? Da. Ali to još uvijek nije nešto u što se mogu u potpunosti uvjeriti.
