Kako sam pobijedila depresiju?

Roberta Berci, profesorica hrvatskog jezika i književnosti, prvo je intenzivno iskustvo depresije doživjela 2002., a drugo 2008. godine. Nakon druge depresivne epizode, odlučuje se na dublje promjene kako bi pobijedila negativne obrasce mišljenja, shvativši da je put izlaska iz depresije put osobne promjene. Danas razdoblje depresije shvaća kao poticaj za samorazvoj. Više o knjizi 'Životolovka', koja je nastala u suradnji s psihologinjom Dragicom Barbarić pročitaj ovdje.

S Robertom smo pričali o njezinom iskustvu prolaska kroz depresiju, tehnikama koje su joj najviše pomagale tijekom depresivnih razdoblja te o tome kako depresija može postati prilika za osobnu preobrazbu.

ZK: Kako je došlo do ideje za knjigu 'Životolovka' i suradnje s psihologinjom Dragicom Barbarić?

'Životolovku sam počela pisati nakon druge epizode depresije u razdoblju kad sam se osjećala znatno bolje. Vodeći dnevnik aktivnosti pokazalo se da mi pisanje (kako stihova tako i proznih bilješki) podiže raspoloženje. Tada zaboravljam na tekuće događaje, ne pratim koliko je sati i usredotočena sam jedino na papir ispred sebe. Polako je od povremenih i prilično nepovezanih bilješki nastajao tekst za koji sam u jednom trenutku pomislila da bi ga bilo dobro podijeliti sa svima onima koji prolaze kroz isto ili slično iskustvo. Suradnja s Dragicom Barbarić došla je na inicijativu urednice knjige Sandre Pocrnić Mlakar. Iznimno mi je drago što je došlo do ove suradnje i što je prof. Barbarić stručno potkrijepila moja osobna zapažanja'.

ZK: U knjizi opisujete autentično iskustvo izlaska iz depresije, koliko dugo je trajalo razdoblje depresije i što ga je uzrokovalo?

'Prvu depresivnu epizodu doživjela sam 2002. Trajala je otprilike godinu dana. Negdje na sredini tog razdoblja, kad sam postala svjesna da problem neću uspjeti riješiti sama, obratila sam se za pomoć stručnoj osobi. Dobila sam antidepresiv i ponuđena mi je grupna psihoterapija koju nisam prihvatila misleći da će lijek biti dovoljan. Mjesec dana nakon početka uzimanja antidepresiva osjećala sam se znatno bolje. Bila sam oduševljena napretkom. Odjednom sam imala puno energije, a i svakodnevne stvari opet su imale smisla. Druga epizoda dogodila mi se 6 godina kasnije, 2008. Tada mi je bilo utoliko lakše jer sam znala da postoji učinkovita pomoć i tada sam odlučila ići na grupnu terapiju što se pokazalo vrlo učinkovito'.

ZK: Današnje generacije su sklonije depresiji, sve se manje radujemo sitnicama, da li smo upali u zamku potrošačkog društva?

'Teško je reći jesu li ljudi danas sve depresivniji ili se samo o tome mnogo više govori. Navike potrošačkog društva i sve veća opća nesigurnost sasvim sigurno ne djeluju najbolje na naš unutarnji svijet. Svugdje nas se obasipa porukama: kupi, kupi, kupi...kupi i osjećat ćeš se bolje! Ako nešto želimo, a to ne možemo imati, javlja se osjećaj nedostatka'.

ZK: Jedno poglavlje u knjizi nazvali ste 'Depresija - prilika za preobrazbu'. Možemo li depresiju shvatiti i kao nešto pozitivno, kao priliku za samorazvoj i promjenu?

'Depresija definitivno ima i pozitivnu stranu priče te je u svakom slučaju možemo shvatiti kao priliku za preobrazbu. Ona nas jednostavno prisiljava da se okrenemo k sebi u pozitivnom smislu riječi, da preispitamo svoje želje, potrebe i očekivanja i da mijenjamo vlastite obrasce razmišljanja (a kojih često i nismo svjesni). Depresija nam pomaže da bolje upoznamo sebe, proširimo vidike, istražujemo svoje mogućnosti i izaberemo ono što je za nas najbolje. Na neki način, stanje poput depresije prisiljava nas napraviti "inventuru" u načinu shvaćanja i sebe i onoga što se događa oko nas. Neke stvari oko kojih bi se inače nervirali ili koje bi nas ljutile postaju suviše trivijalne da se na njih troši vrijeme i energija, dok istovremeno mnoge druge stvari koje smo uzimali kao nešto što se podrazumijeva samo po sebi počinjemo mnogo više cijeniti. Radom na sebi i uvodeći promjene u vlastiti život činimo ga prilagođenijim sebi. Samim time stvaramo si preduvjete da budemo zadovoljniji i sretniji'.

ZK: U kojoj mjeri su depresivne osobe stigmatizirane u svojoj okolini?

'Danas se sve više o tome govori što je jako dobro. Vjerujem da stigmatizirajuće ponašanje nastaje zbog neinformiranosti i straha pred nepoznatim. Lakše je osobu udaljiti nego ju pokušati razumjeti. Nema nikakvog razloga da osobe s bilo kojom psihičkom smetnjom budu stigmatizirane. To se svakome u određenoj fazi života može dogoditi, što ne znači da će postati nečije trajno stanje. Što se više o tome govori, unosi se više razumijevanja, stvari više nisu nepoznate pa je lakše stvoriti i održavati povjerenje'. 

ZK: Ponekad se osobe previše vežu za svoju bol, tj. depresivno ponašanje im postaJE navika, kolika je opasnost u ovakvom obrascu?

'Velik dio naših ponašanja i reakcija i inače funkcionira na razini navika. Navikli smo razmišljati na određeni način, činiti stvari po točno određenom redoslijedu, instinktivno reagirati na određena tuđa ponašanja ne propitujući svoju reakciju i slično. Mislim da je sasvim normalno da se osoba veže za svoju bol i da se ponaša depresivno sve dok god svoje ponašanje shvaća kao reakciju na probleme ili neugodnosti na koje stalno nailazi. Tada misli otprilike sljedeće: "Kada se okolnosti mog života poprave, ja ću se osjećati bolje." Kada osvijesti da se smije osjećati bolje bez da se išta promjeni na vanjskom planu, započinje unutarnja promjena koja joj daje snagu i motivaciju za daljnje korake'. 

ZK:  Koje aktivnosti su vam najviše pomagale u razdoblju depresije?

'U danima kad mi je bilo posve loše nisam imala volje ni za najjednostavnije aktivnosti poput gledanja televizije ili čitanja. Kad sam se osjećala malo bolje prisiljavala sam se izaći u šetnju, napraviti kolač i slične male stvari. Vodila sam dnevnik aktivnosti ocjenjujući ih ocjenama od 1 do 10 te prakticirala vježbe koje sam sama osmislila: navečer prije spavanja vježbala sam ciljanu imaginaciju obračuna s depresijom, a u raznim situacijama kada bih osjetila da će me preplaviti emocije prakticirala bih vježbu virtualnog semafora. (Više savjeta i tehnika možeš pronaći u knjizi)

Depresiju je moguće nadvladati ako imamo povjerenja u sebe i ako smo spremni raditi na tome. Životolovka je zamišljena kao knjiga koja će ojačati spremnost da se krene u smjeru promjena. Najvažnija je vjera u sebe i da budemo više u skladu sa svojim unutarnjim željama i potrebama, a manje s očekivanjima i zahtjevima okoline; da volimo sebe sa svim svojim vrlinama i manama, a kada činimo kompromise da to ne bude (uvijek) na našu štetu'.

Dio iz knjige 'Životolovka' iz poglavlja 'O ljubavi' pročitaj ovdje.

O ljubavi

Jednom davno, iza sedam mora, iza sedam gora živjeli su princ i princeza. Nakon mnogo muke i savladanih prepreka, vjenčali su se i živjeli sretno, u obilju i veselju, do kraja života sa svoje sedmero prekrasne djece… Budući princ se dobrano namučio da dobije ruku svoje princeze koja je samo čekala da on odradi sve zadatke pa da budu sretni u ljubavi. Sve dalje je čista idila.

Uloge su se s vremenom izmijenile pa je sad moguće da princeza odrađuje zadatke, a da je princ manje – više pasivan i čeka da bude zaveden. Svejedno, nakon potvrđivanja veze sve bi trebalo biti lako i ugodno, kažu nam bajke, ljubavni romani i ljubavni filmovi prepuni pjenaste romantike. Mitovi o idealnoj vezi donijeli su mnogo patnje u naš svijet. Oni nam sugeriraju da samo moramo pronaći gospođicu ili gospodina Savršenog, a sve poslije bi trebalo biti bajka, ako pak nije, onda nismo našli pravu osobu. Uopće ne uzimaju u obzir da je život stalna promjena i da dvoje ne postaje Jedno, nego se svatko individualno mijenja i raste, a ljubav je plutajuće području zajedničkog. Takvi su mitovi o savršenim ljubavnim vezama građeni na iluzijama. Očekujući da se ostvare u realnom životu, možemo se zateći duboko razočarani.

Imamo li nekoga tko je putovao u koju od dalekih egzotičnih zemalja i pričao nam o svom putovanju, u svijesti uobličujemo sliku temeljenu na njegovu doživljaju. Budemo li u prilici putovati u istu zemlju, očekujemo da ćemo naići na sliku koju već imamo u predodžbi. Kako li se samo razočaramo kad tamo zateknemo nešto drugo. Slično se događa s prihvaćenim predodžbama i projekcijama naše budućnosti. Stvorimo (ili bolje reći preuzmemo) određenu sliku za koju se nadamo da će postati stvarnost. Slika temeljena na iluzijama i prevelikim očekivanjima, više nego na realnosti, od prvih je poteza na klimavim nogama…Riječima idealno i savršeno trebalo bi se koristiti s rezervom. Savršenost ljudski svijet ne poznaje.

Ako govoriš, govori iz ljubavi, ako šutiš, šuti iz ljubavi, ako koriš, kori iz ljubavi. sv. Augustin

Ne postoji idealna ili savršena žena, ni muškarac, ni dijete, ni roditelj. Zašto onda očekivati savršenu vezu dvoje nesavršenih ljudi? Idealno ne postoji, uvijek uzlazne putanje također su proizvod konstruiranog zamišljanja kakav bi život trebao biti. Događa se da nismo posve sigurni kakav bi netko idealan trebao biti, ali smo sigurni da onakav kakav jest nije idealan. Čak i da pronađeno osobu koja udovoljava našim predodžbama idealnog, ne možemo biti sigurni da će ljubav potrajati jer je naša ljubav naš osjećaj koji ovisi o nama, a ne o kvalitetnom partneru. Bez obzira na to u kojoj se mjeri netko približio opisu savršenstva, živost našeg osjećaja izvire iz nas samih.

Ljubav se rađa u slobodi

Mitovi o ljubavi prikrivaju potrebu slobode iz koje se ljubav rađa i u kojoj jedino može ostati čistom i bezuvjetnom a da se ne pretvori u posjedovanje i ovisnost. . . Za ljubav čovjek mora biti slobodan i živjeti ponajprije zbog sebe, moći biti sretan sam sa sobom, zavoljeti sebe sa svim svojim dobrim i lošim stranama, tek tada može zavoljeti drugog. U suprotnom se rađa ovisnost i predodžba da tek onaj drugi daje cjelovitost i smisao našem životu. Tako roditelji koji žive isključivo za svoju djecu, gušeći ih svojom ljubavlju, ili kvaziljubavlju, ostavljajući im premalo slobode, kao što ni sami nisu slobodni jer ne žive u prvom redu zbog sebe, ne čine svojim vječno pokroviteljskim stavom vlastitoj djeci nikakvu uslugu. Upravo suprotno, sputavaju ih da sami ostvare svoju slobodu i mogućnost da istinski vole. . .

Slobodan čovjek je onaj koji je u svakom trenutku svojega života kadar slijediti samoga sebe- Slobodan čin je onaj koji je individualan, izvire iz osebujnog svijeta ideja u nama… Slobodan čovjek nastoji „iživjeti“ svoju osobnost, drugim riječima, ostvariti sebe što je više moguće. Slobodan čovjek živi s povjerenjem u druge; znajući da dijelimo duhovni svijet ideja i da se u svojim intuicijama možemo sresti. Neslobodan je čovjek kojeg nešto prisiljava da radi to što radi, da misli određene misli, da osjeća na određeni način, posve je svejedno dolazi li prisila iz osjećaja dužnosti, neumjerenih nagona ili nečeg trećeg…

Ljubav u svojoj naravi ima bezuvjetno prihvaćanje i otvorenost. Ljubav znači voljeti i kad je teško, kad se sve čini zlo i naopako. Lako je voljeti nekoga kad je dobar, uspješan, ugodan, ali voljeti nekoga kad je u prvom planu neuspjeh, loše ponašanje, kad nas stavi u nepovoljnu situaciju, voljeti ga onda kad je drzak, nepošten, svadljiv. Ugodno je i samorazumljivo voljeti sebe kad smo uspješni i sve nam polazi za rukom , ali doista voljeti sebe kad smo na dnu, duboko svjesni svih svojih pogrešaka, ružnih misli, laži zbog vlastite koristi? Godinama sam mislila da je voljeti sebe kad učinimo nešto loše znak neutemeljene precijenjenosti vlastite osobe. Bila sam ogledni primjerak takvog načina razmišljanja. Do boli kritična prema sebi. ..

Zavoljeti sebe, a ne svoju bol

Moći prihvatiti svoje loše strane, otvara put bezuvjetnoj ljubavi prema sebi koja će nam dopustiti da tažimo podršku i utjehu drugih onda kada je trebamo. .. Depresija počinje osjećajem nesreće, ali na tome staje. U depresiji ne možemo prihvatiti ljubav, suosjećanje i brižnost koju nam drugi (ako smo te sreće!) pružaju jer, okruženi zidom, ne dopuštamo sebi nikakvu ugodu ni utjehu.

Sami smo, izdvojeni, usmjereni na svoj tegobni put, obamrli kao uspavani u vremenu. Samo nas osjećaj težine i nepodnošljivosti podsjeća da smo još uvijek tu. I upravo ta osobita izdvojenost razlikuje depresivnu od nesretne osobe. Ako ljubav jest težnja za prevladavanjem odvojenosti od drugih, tada depresija dokida ljubav. Zvuči prestrašno.