Vjeruješ li u postojanje duše te da je čovjek više od svojeg tijela i psihe? Ukratko bi se moglo reći da terapija duše ili hagioterapija upravo na ta pitanja nastoji dati odgovore.
Utemeljio ju je katolički svećenik Tomislav Ivančić. On je bio profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, tri godine je bio i rektor Fakulteta, član Međunarodne teološke komisije, objavio je preko stotinjak knjiga prevedenih na brojne jezike, održao nekoliko stotina seminara, stručnih predavanja, edukacija za brojne stručne djelatnike. Opus njegova djelovanja iznimno je velik i bogat. Preminuo je prije dvije godine.
Hagioterapija je utemeljena u Hrvatskoj, a cilj joj je ublažiti patnje s kojima se pojedinci suočavaju
O tome što je to hagioterapija razgovarali smo s hagioasistenticom Lanom Poljak Branisavljević iz Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu. Profesor Ivančić bio je voditelj brojnih seminara za novu evangelizaciju, duhovnih vježbi, predavanja i tribina te ih je održao na stotine, u Hrvatskoj, Europi pa i šire. Uvidio je kolike su brojne patnje i potrebe ljudi koji su mu se u velikom broju i neprekidno obraćali za pomoć i savjet te počeo istraživati i razvijati individualan terapijski pristup otkrivanja i ozdravljanja duhovne duše kojeg je nazvao hagioterapija. Cijeli svoj život posvetio je upravo istraživanju - kako donijeti čovjeku temeljno zdravlje, a to je upravo duhovno zdravlje. Izobrazba stručnjaka iz područja hagioterapije odvijala se kroz škole za hagioterapiju, a kasnije i osam međunarodnih studija za hagioterapiju s preko osamsto sudionika iz 20-ak zemalja. Hagioterapija je danas raširena po cijelom svijetu, ali utemeljena je upravo u Hrvatskoj.
"Često ljudima sam naziv hagioterapija zna zazvučati neobično, no zapravo je naziv vrlo jasan. Hagios na grčkom znači svet, a terapeuo ozdravljati", objasnila je Poljak Branisavljević, dodajući: "Kad mi kažemo svet, ljudi odmah pomisle da je to nešto nužno vezano uz religiju i crkvu, no pod 'svetim' se ovdje misli na ono najsvetije područje u čovjeku, a profesor Ivančić ga je nazvao duhovna duša."
"Hagioterapija je prije svega terapijska, ali isto tako istraživačka metoda. Ono što ga je motiviralo za razvoj ove metode je duboka patnja u čovjeku koju zapravo nitko nije istraživao. Četiri su razine u čovjeku: biološka, psihološka, antropološka i teološka. Emocije, karakter, ponašanja i reakcije kojima se bavi psihologija i tijelo, kojim se bavi medicina, istražili smo do detalja, no nitko zapravo nije istraživao boli i patnje u dubini čovjeka, u njegovoj duši. Hagioterapija se bavi upravo ovom antropološkom razinom u čovjeku", objasnila je Poljak Branisavljević.
Četiri područja djelovanja
Hagioterapija ima 4 područja djelovanja u liječenju: antropologija, patologija, dijagnoza i terapija.
Antropologija - Tko je to čovjek? To je temeljno pitanje od kojeg kreće hagioterapija, a na njega zapravo nitko, osim filozofa ne daje odgovor. "Svi se bavimo negdje izvanjskim pitanjima, a uz svu znanost i tehnologiju nitko nam do danas nije odgovorio tko je to čovjek i otkud je on došao na ovaj svijet", objasnila je Poljak Branisavljević, ističući: "Nitko tko je umro nije se vratio i opisao kako izgleda život nakon smrti."
Patologija - Gdje je došlo do patnje? Zašto kod čovjeka postoji određena muka, nemoć, strah, ovisnost, grižnja savjesti, negativnost i samosažaljenje?
Dijagnoza - Duhovna duša se sastoji od 40-ak antropoloških duhovnih sposobnosti koje je prof. Ivančić nazvao duhovni organi kako bi nam približio konkretnu stvarnost duha, a u dijagnostici se određuje na kojem duhovnom organu ili sposobnosti je manjak zdravlja, te je li patnja na egzistencijalnoj, bazičnoj ili organskoj razini. "Ne govorimo o bolesti pojedinog organa ili sposobnosti nego prepoznajemo gdje je to zdravlje narušeno. Kad razgovaramo s ljudima već na prvom ili drugom susretu uočimo gdje je prisutan manjak zdravlja i kako ciljano terapijski djelovati", objasnila je Poljak Branisavljević. Naime, u hagioterapiji se povjerenje smatra organom, koji istina nije mjerljiv na fizičkom nivou, ali tako je i s dušom. Kada nedostaje povjerenja tada se kod čovjeka javljaju strahovi, nesigurnosti, nepovjerenje, razni oblici anksioznosti, sumnje, manjak samopouzdanja i brojni drugi simptomi.
Terapija - Četvrti dio hagioterapije koji slijedi nakon postavljene dijagnoze. Ona se odvija kroz posredovanje duhovnih lijekova, a neki od njih su: dobrota, istina, jedinstvo, čistoća savjesti, ljubav, povjerenje ili vjera, vrline i kreposti, smisao života i osobe, kajanje i praštanje, sabranost, zdrava misao, zdrava riječ, dostojanstvo, nada, odricanje, moralno djelovanje, misli, govor i djela usmjereni na dobro. U hagioterapiji nije naglasak na analiziranju poteškoća s kojima je čovjek došao već mu se omogućuje pogled naprijed, izlaz iz toga stanja.
Čovjek je cjelina tijela, psihe i duha - a psiha i duh se razlikuju
Temeljna postavka hagioterapije je da je čovjek cjelina tijela, psihe i duha. Tijelom se bavi medicina, psihom psihijatrija ili psihologija, a hagioterapija se bavi duhovnim područjem u čovjeku tj. njegovom antropološkom razinom. To je autentično područje hagioterapije.
"Mi na veliko surađujemo s drugim profilima stručnjaka jer ako čovjek želi biti zdrav onda treba biti zdrav na sve te tri razine", rekla je Poljak Branisavljević, dodajući: "Hagioterapiju ne možemo svrstati u psihijatriju ili psihoterapiju jer ona to nije, ona zahvaća područje duha, a psiha i duh se razlikuju po svojim zakonitostima."
Postoje brojni hagioterapijski centri u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu, a prvi takav centar postoji od 1991. godine. u Zagrebu. U njima hagioasistenti rade individualne, grupne i tematske hagioterapijske susrete za djecu, mlade i odrasle. Na tematskim hagioterapijskim susretima obrađuju se teme koje su proizašle iz prakse, samog rada s pacijentima, a može ih doći poslušati tko god želi. „Većina hagioasistenata je zaposlena, dio je u mirovini, ali svi ovdje volontiramo. Nažalost, potrebe za hagioterapijom su velike, a nas je trenutno deset tako da kada osoba nazove, čeka prvi slobodan termin u prosjeku oko mjesec najviše dva", objasnila hagioasistentica.
Kako izgleda hagioterapija od prvog dolaska nadalje?
"Na prvom susretu uvijek pitamo naše pacijente: Koji je razlog njihova dolaska? Jesu li već negdje tražili pomoć i je li došlo do poboljšanja? Tada radimo jedan opći upitnik kroz nekolicinu pitanja da vidimo gdje su temeljne izranjenosti te pojasnimo na prvom susretu što je to hagioterapija i duhovna struktura čovjeka. U Centar nam dolazi i dosta osoba koje imaju psihijatrijske dijagnoze i važno je tada znati je li osoba u nekom tretmanu i uzima li lijekove, jer je bitno da osoba i dalje uzima terapiju propisanu od svoga specijalista", objasnila je Poljak Branisavljević.
Obično je ideja hagioterapije za većinu ljudi vezana uz nešto religiozno, da je to molitva. No, Poljak Branisavljević ističe da je "hagioterapija namijenjena svakoj osobi bez obzira na dob, spol, vjersko opredjeljenje, rasu. Svi mi u sebi nosimo iste temelje, svaki čovjek čezne za ljubavlju, svaki čovjek čezne za istinom, dobrotom, povjerenjem to je u nama utkano i to je temelj ljudskog života i zato je jednako bitan i vrijedan i ono dijete i onaj stariji pacijent i muškarac i žena i vjernik i ateist. Dolaze i pacijenti koji imaju izranjen organ religioznosti ili nose neku uvredu ili ranu koju su doživjeli u crkvi."
"Polazna točka u hagioterapiji je egzistencija i bazično povjerenje, to su dvije temeljne cigle. Osoba treba pronaći ono temeljno u sebi, shvatiti da je neponovljiva i jedinstvena i da nema niti jedna takva. Nije važno je li osoba došla zbog depresije, paničnog straha, razvoda braka, hagioterapija kreće od te temeljne terapije. "Tko sam to ja? Volim li ja sebe? Prihvaćam li ja sebe? Prihvaćam li svoj život kao dar? Ne možemo ništa u svom životu promijeniti ako sebe ne volimo. To je startna pozicija", objasnila je Poljak Branisavljević.
Isto tako, naglašavaju da ne možemo mijenjati druge - svojeg muža, dijete, šefa, ali možemo mijenjati svoj odnos prema njima. I tako potičemo dobro i promjenu na dobro i u njima. "Ali bitan si ti, ti si taj koji možeš promjenu učiniti", objasnila je Poljak Branisavljević, dodajući: "Važno je probuditi u osobi pitanja: Zašto sam ja voljen? Zašto sam ja željen? Po čemu sam ja to vrijedan usprkos tome što se sada se osjećam jadno i tjeskobno?"
U hagioterapiji koriste pojmove Bitka ili Apsolutno egzistencije, Stvoritelja, a ne govor o Bogu jer je upravo pojam Boga kod ljudi često iskrivljen, svatko od nas ima neku svoju sliku Boga. "U temelju svega je istina, u temelju svega ljepota, u temelju svega je jedinstvo i cjelovitost. To je ono za čime svaki čovjek čezne, svaki čovjek želi biti voljen, poštovan i cjelovit, mi ćemo cijeli život za time čeznuti jer to je nešto što je u nas utkano od samog trenutka začeća", objasnila je hagioasistentica, dodajući:
"Očekujemo jedni od drugih ispunjenje tih naših čežnji, no zapravo otkrivamo da nam nitko od ljudi to ne može u potpunosti ispuniti, pa ostajemo razočarani, frustrirani, a nerijetko i ljuti. Kada shvatimo da druga osoba ne može ispuniti te naše dubine, ne zato što ne želi nego zato što je i on u istoj potrebi, onda počinjemo bolje razumjeti druge ljude. Jedini tko može ispuniti naše najdublje čežnje je sam Stvoritelj, onaj koji nam je darovao život. Svaki čovjek je svjestan da nije sam odabrao život, nego da mu je život darovan."
Smanji stres boravkom u prirodi, redovitim opuštanjem i odmorom te laganom aktivnošću.
Ateistu se može lakše pomoći nego vjerniku
"Pitanje je tko je vjernik, ja kažem da nema osobe koja nije vjernik, svi mi vjerujemo da je hrana koju jedemo dobra, da je lijek koji uzimam dobar za moje zdravlje, da ću stići na odredište kada sjednem u auto, dakle nema osobe koja nije vjernik", objasnila Poljak Branisavljević.
Hagioasistentica je naglasila da je ateistu ponekad lakše doći do duhovnog zdravlja nego vjerniku. "Često ljudi imaju iskrivljene slike Boga i upravo one mogu biti kočnica da osoba povjeruje u dobro, da se otvori zdravlju. Nema osobe koja se ne pita o smislu životu, kuda ide moj život, kamo ja idem nakon smrti, kako uopće dobro živjeti? U dubinama svakoga od nas je pečat, genetski zapis samog Stvoritelja i kada mu vi pokažete tu ljepotu kroz prirodu, svijet koji ga okružuje, ljepotu njega kao osobe i često osobe koje za sebe kažu da su ateisti lakše dođu do biti i temelja nego netko tko ima možda u sebi nosi iskrivljenu sliku o Bogu", rekla je.
Lana Poljak Branisavljević je rekla što misli o pitanju duše te kako ju definiraju. "Mi smo jako materijalna bića, nama je bitno da ja sve opipam, vidim, izvažem, vrjednuje se samo ona znanost koja je kvantitativna, ona znanost koja je brojčano dokaziva. Djelovanje duha je itekako dokazivo, kroz simptome svoga djelovanja. Svi mi znamo što je misao, ljubav, nada, poštenje, no njih ne možete kvantitativno obrazložiti. Važno je razlikovati um od razuma. Razum ima tendenciju cjepkati stvari, analizirati, no um vidi cjelovitu stvarnost i on je duhovna dimenzija. Probajte definirati bicikl, krenuti ćete cjepkati taj pojam i stvarati definiciju, "to je prijevozno sredstvo, ima dva kotača, pedale", ali vi znate što je to bicikl čim izreknete pojam, imate cjelovitu sliku o njemu. Duh je isto tako cjelovit i uvijek ćemo griješiti kada ćemo ga pokušavati definirati razumom", objasnila je.
No, pitanje duha i ateizma često su kontradiktorni, ali kako pristupiti osobi koja je ateist, a došla je na hagioterapiju?
"Duh je vrlo konkretan, za razliku od životinja koje imaju psihofizičku dimenziju, čovjek ima svoje dostojanstvo, savjest, moralnost, kreativnost, vjeru, nadu, životinje to nemaju. Životinje svode svoj život na zadovoljavanje svojih nagona - jelo, hranu, razmnožavanje, spavanje. Ako se čovjeka svede samo na psihofizičku razinu onda on ima jednaku potrebu kao i životinje. A čovjek nije to zato što je pozvan živjeti dostojanstveno, zato što je pozvan živjeti moralno, slušati svoju savjest", objasnila je.
Lana Poljak Branisavljević ističe: "Znaju ljudi doći i reći 'znate, mene moji roditelji nisu željeli', no mi kažemo da nema neželjenih osoba, ti si sada tu, dakle tebe je netko htio, pozvao u život, darovao ti je i ovaj dan da ga živiš. Nisu te tvoji roditelji odabrali, oni su htjeli dijete, a došao si im ti baš takav jedinstven, originalan. Ti si gazda svog života, ne drugi ljudi, ne drugi koji će mi govoriti kakva sam to ja. Samo onaj koji me stvorio može reći tko sam i kakva sam. Svi drugi vide samo moju vanjštinu."
O tome postoji li život nakon smrti ili je li naša smrt kraj našeg postojanje, postoje razne teorije i tvrdnje, a na hagioterapiji govore i o tome. "To je perspektiva života, čovjek da bi negdje išao, on mora znati kamo ide, imati putokaze u kojem smjeru ići, otkriti smisao svoga života na zemlji. Čovjek postoji i on ne prestaje postojati smrću. Tijelo čovjekovo umire, ali duh je slobodan od prostora i vremena, on je vječan", objasnila je, dodajući: "Svaka osoba je ovdje s razlogom, ima svoj životni put."
Pitanje Boga
"Svi mi nosimo iskrivljene slike Boga iz svoje religijske pozadine, ali uvijek ćemo pogriješiti, ako ćemo nastojati Boga razumski prikazati. Samo osoba koja ima iskustvo Stvoritelja, Oca koji bezuvjetno ljubi, samo osoba koja je doživjela da je duh snaga, zdravlje, da se oslobodio svojih ovisnosti, negativnih navika, strahova, krivica, taj može biti autentični svjedok života i govoriti drugima o tome kakav je Stvoritelj", rekla je Poljak Branisavljević, dodajući: "Ako se čovjek malo zagleda u svijet oko sebe, jedni u druge, shvatit će, ovo je nešto što nadilazi ljudske mogućnosti, u ovome je utkan Netko puno veći od čovjeka."
"Biti ateist u današnje vrijeme je pomalo ludo, to znači da si zagledan u ovozemaljsko, ne dopuštaš sebi da vidiš ono što jesi. Zapravo, nekad ti je žao kad gledaš ljude koji vide samo ovozemaljsko. Jer sve ovo materijalno je prolazno. Što ćeš ponijeti sa sobom jednog dana? Stanove, auto, karijeru, odjeću? Kad tad čovjek traži odgovor na pitanje o Stvoritelju, ako ne tijekom života, onda na samrti. Socijalna sam radnica i radim u domu za starije osobe i moje iskustvo tamo upravo to potvrđuje", objasnila je Poljak Branisavljević.
Cilj hagioterapije nije trenutno ublažavanje simptoma, nego dolazak do svog pravog ja
U hagioterapiji nije naglasak na osjećajima, jer osjećaji su jako promjenjivi, nestalni. Cilj hagioterapije nije savjetovanje niti trenutno ublažavanje simptoma, nego je bit upravo doći do temeljne promjene života, više ne želim živjeti kao do sada, želim biti drugačiji, nov, promijeniti život na bolje.
"Nema veze, razveo si se, dogodila se ta i ta situacija, a zašto ti ne bi svoje srce očistio od mržnje. Zašto ne bi zahvalio za tog svog supružnika koji te ostavio? Zašto se ne bi oslobodio njegove negativnosti i zla koji te veže i sputava u životu? Ne daj na sebe, bit je voljeti sebe, to ne znači biti ohol, to ne znači biti umišljen, ne ja sam najpametniji nego voljeti sebe znači čuvati se od svakoga zla i negativnosti, voljeti sebe znači brinuti za svoj duhovni život prije svega, otkrivati tko sam ja, živjeti to svoje dostojanstvo", rekla je hagioasistentica.
Kako se postaje hagioasistent?
Hagioasistenti prolaze svoju stručnu izobrazbu i formaciju u zajednici "Molitva i riječ". Ona je vjerska zajednica koju je utemeljio prof. Ivančić. Formalna edukacija traje 3 do 4 godine, a svaka osoba koja želi postati hagioasistent treba i sama proći hagioterapiju i biti član zajednice „Molitva i riječ“. Ona ima dvije zadaće, a to su apostolat nove evangelizacije i hagioterapije koji podlogu svom djelovanju crpe is istog izvora, te je bitno da je i sam hagioasistent evangeliziran. Naša sugovornica Lana Poljak Branisavljević je u hagioterapijski centar došla u srednjoj školi. Sam naziv hagioasistent opisuje osobu koja je posrednik duhovnog zdravlja pacijentu.
"Nije Stvoritelj taj koji upire prstom, on je onaj koji te razumije i opravdava i voli i govori ti 'da, znam da nije lako biti čovjekom, no ja sam s tobom, s tobom koračam kroz život, meni si dragocjen i vrijedan'. Hagioasistent je samo posrednik i onaj koji te podsjeća na sve bogatstvo koje nosiš u sebi i ohrabruje te i pruža ti ruku u trenucima kada si možda klonuo i sam ne vidiš koje snage su u tebi", zaključila je Poljak Branisavljević.
