Živimo u zanimljivom vremenu. Sve se nekako ubrzalo i ako ne trčiš lako je propustiti nešto. Novi trend, novu tehnologiju, novo nešto... Toliko trčimo da nemamo vremena za stanku, pauzu, meditaciju.
Uzimamo pauzu za cigaretu, kavu, naći će se vrijeme i za pospremiti kuću, ali kada se radi o unutarnjem pospremanju, nemamo vremena. Ili tražimo brza rješenja. Tražimo meditaciju koja će trajati tri minute i donijeti prosvjetljenje, tehniku koja će u pola sata riješiti teške životne traume, ukloniti kroničnu bol i sl. Jurimo za quick fix rješenjima, prolazimo kroz odnose, razgovore, trčimo kroz predivne krajolike ne obraćajući zaista pažnju na ljepotu oko sebe ili smo previše zauzeti fotografiranjem ispred znamenitosti pa ne možemo osjetiti njenu energiju, priču.
Sve više toga možemo i težimo konzumirati. Nevjerojatno puno svega nam je dostupno, od hrane, odjeće, stvari... Čak je i seks postao dostupan, dovoljno je znati na koju se društvenu mrežu treba uključiti ili u koji klub izaći.
Konzumiramo stvari tolikom brzinom da na kraju svega ima previše. Previše hrane koju bacamo, odjeće koju ne nosimo, praznih odnosa. Paradoksalno "tamo negdje" netko je gladan, nema što jesti i obući.
Dijelimo zagrljaje, poljupce brzo i s navikom, više ne osjećamo stvarnost, ljepotu u toj razmjeni. Brzi smo i čini se da i dalje ubrzavamo.
Dok trčiš ne možeš primijetiti pogled u svojoj blizini, niti osjetiti zagrljaj. Dok trčiš ne možeš čuti nježan, prirodan otkucaj svoga srca jer ti ubrzani ritam kuca snažno i u glavi. Gledaš na sat i misliš o vremenu - Koliko vremena je prošlo? Koliko vremena imam? Stignem li? Taj sat je tvoj život. Svaka minuta je tvoj život - ne pitaj se koliko je vremena prošlo već koliko si živio ovaj dan, ovu minutu. Ne pitaj se koliko imaš vremena za nešto, već koliko si u nečemu istinski prisutan.
To su pitanja koja ne postavljamo, nemamo vremena za njih niti prisutnosti. Živimo u nestvarnom svijetu Facebooka i Instagrama, pratimo trendove čak i u duhovnosti. Naginjemo duhovnosti koja nam govori da se možemo neprestano sjajno osjećati i da samo vizualizacijom i pozitivnim mislima možemo promijeniti život i postići svoj cilj. I zato nam postovi pršte od radosti i mudrosti.
Svi smo nasmijani, prosvijetljeni, bogati. Toliko smo stavili naglasak na briljantan osmijeh da je ljudima sve teže biti sa sobom, biti autentičan. Nema mjesta za tugu, neuspjeh, loš osjećaj, ne daj Bože ljutnju, bijes, nemoć - to je nešto što treba potisnuti i preko toga nalijepiti sličicu osmjeha ili savršene obitelji. I nije čudo da trčimo s jednog predavanja na sljedeći seminar - "Možda je tamo rješenje, možda ću tamo pronaći osmijeh za Facebook".
Jesmo li se izgubili ili se samo tražimo? Gdje je nestao čovjek sa svim svojim manama i vrlinama istovremeno? Gdje je nestala ranjivost, nesavršenost koja je savršena takva kakva jest? Gdje je nestao neuspjeh koji nas je naučio nešto u životu? Sve smo to sakrili i prekrili sličama koje sjaje, fotošopiranim guzama i šminkom. Što zapravo tražimo?
Sebe. Ljubav. Osjećaj sebe. Svoju vlastitu dušu, svoj glas. Slobodu! Previše je buke, previše je jurnjave da bismo prepoznali vlastito lice u ogledalu. Jedini način je stati. Ne činiti ništa. Biti u tišini, čekati da Božansko svjetlo ponovo preuzme cijelo postojanje. Do sada nije imalo priliku, nije bilo vremena. Stanimo. Možda nam se svima dogodi Bog.
