Kako se muškarci nose s emancipacijom žena i svakodnevnim stresom pitanje je na koje se ne može generalno jednoznačno odgovoriti. Svi muškarci nisu isti, a osim toga različita su njihova poimanja emancipacije. Odgovore smo potražili kod dr.sc. Branke Galić, voditeljice Katedre za sociologiju roda na Odsjeku za sociologiju i Dubravka Kužine, psihijatra iz Poliklinike za psihijatriju Pet plus
Muškarcima koji su i sami emancipirani odgovaraju iste takve žene, ali kako kaže Branka Galić, redovita profesorica i prodekanica za znanost i mađunarodnu suradnju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, problem je što je takvih muškaraca malo. Većina muškaraca samo donekle podržava emancipaciju žena, uglavnom dok se stavovi i mišljenja druge strane ne razilaze previše s njihovim. Kad se prijeđe ta granica, razlike im mogu uzrokovati stres. 'Ima, međutim, i onih muškaraca koji teško ili nikako ne podnose žensku emancipaciju. Među njima je dosta onih koji žensku emancipaciju podržavaju samo deklarativno, ali tu su i oni koji je ne prihvaćaju ni deklarativno, što znači da ne podnose niti emancipirane žene. To su u pravilu patrijarhalni muškarci klasičnog tipa, koji inzistiraju na "muškim" i "ženskim" rodnim ulogama i podjelama poslova. Takvi u pravilu izbjegavaju emancipirane žene jer im one idu na živce i naravno djeluju na njih stresno', objasnila je Branka Galić.
"Novi muškarac" odgaja svoju djecu
Žene su se brže emancipirale nego muškarci. Prve teškoće muškaraca počele su suočavanjem sa sve većim brojem obrazovanih žena, pogotovo visokoobrazovanih pa onda s njihovim sve izraženijim potrebama za radom izvan kuće. To se primarno odnosilo na starije generacije žena i muškaraca koji su se s time teže nosili. Zatim su se počeli suočavati sa ženama na pozicijama poslovnog upravljanja, politike, ali i znanosti. 'Žene su sve donedavno u znanosti, bile manjina, pogotovo u prirodnim područjima, ali danas više nisu. U politici se te promjene najmanje vide, jer su tu još uvijek muškarci dominantni, ali žene sve više ulaze i u područja politike i profesionalno se nose s tim izazovima. Međutim, u politici još uvijek ima dosta muškaraca koji se protive napredovanju žena. Po meni je najveći zajednički problem mogućnost usklađivanja obiteljskih, roditeljskih i radnih uloga, pogotovo u uvjetima ekonomske krize i nezaposlenosti', rekla je Branka Galić i dodala:
'Istraživanja o promjenama muškog identiteta i koncepata muškosti rađena su u posljednjem desetljeću, ali ne i u Hrvatskoj i uglavnom se odnose na promjene patrijarhalnog obrasca identiteta, pogotovo onog dominantnog bijelog muškarca srednje klase, pod utjecajem pokreta obojenih rasa i gay aktivista, kao i feminističkih pokreta, prema "postmodernim" oblicima. Tradicionalna muškost ("hegemonistička muškost" – B. Connell), više nije jedini muški identitet i pomalo pada u zaborav, a dolaze do izražaja više neki novi oblici muškosti ("novi muškarac", J. Rutherford) koji je senzibiliziran i senzibilan i kao partner i kao otac. Brine o djeci, pomaže ženi, prisustvuje na porodu, obavlja kućanske poslove i slično, ali preostaje još i arhetipski oblik "osvetoljubivog muškarca" koji je zapravo ostatak patrijarhalnog modela.'
Neoliberalni kapitalizam razara obitelj više nego emancipacija
Ako muškarac više nije isključivi skrbnik obitelji, to ne znači nužno da ne zna koja je njegova uloga u društvu, jer muškarci kao i žene imaju roditeljske i profesionalne uloge. 'Mnogi jedva krpaju kraj s krajem pa onda i lakše nastaju nesuglasice u braku, alkoholizam, kockanje, a tako se povećavaju i rizici za nastanak nasilja u obitelji. Dakle, uzroci tog nezadovoljstva muškaraca, ali i žena nisu samo promijenjeni odnosi u rodnim ulogama, nego strahoviti udari ekonomskog sustava neoliberalnog kapitalizma na naš osobni i obiteljski život. Posljedice tih nepovoljnih okolnosti i ne samo ekonomske krize, nego tog bezobzirnog neoliberalnog sustava i tretmana prema ljudima, sigurno se odražavaju i u odnosima između žena i muškaraca, bračnih i ljubavnih partnera. Ja bih rekla da sustav kapital-odnosa nikako ne pogoduje emocionalnim obiteljskim i partnerskim odnosima, nego ide izravno protiv njih', kaže Branka Galić.
Na sljedećoj stranici pročitaj što dr. Dubravko Kužina kaže kako emancipacije utječe na psihičku stabilnost muškaraca.
Emancipacija kao uzrok depresije
Dr. Dubravko Kužina već četvrtinu stoljeća radi kao liječnik, a preko 13 godina u psihijatriji i kaže da se tijekom tog vremena na ovim prostorima znatno promijenio način života i mnoge druge stvari koje čine temelj društva, a sve to nužno utječe i na zdravlje populacije. 'Čitajući prije petnaestak godina medicinsku literaturu (uglavnom anglo-saksonsku, poglavito američku - jer je prevladavajući stav struke da je njihova moderna medicina ipak najbolja) čudio sam se kako i zašto oni izvještavaju o tako velikom postotku anksioznih i depresivnih poremećaja u svojoj populaciji (svaka treća osoba tijekom života dobije dijagnozu nekog anksioznog poremećaja, a tendencija je da svaka peta bude tijekom života barem jednom depresivna). To ovdje tada nije bilo tako, čak ni u vrijeme rata i neposredno nakon njega. Onda se negdje oko 2000. počelo primjećivati znatno povećanje anksioznih i depresivnih poremećaja i u našoj populaciji. Kao da je nastala epidemija tih poremećaja. Prebrz, konzumerski formiran, nesiguran način života uzrokuje pojavu simptome tih poremećaja i sve je veći broj ljudi kojima se daje dijagnoza nekog anksioznog ili depresivnog poremećaja.'
Dr. Kužina kaže da što se tiče muškaraca, ako se izuzme ovo gore navedeno, nije primijetio da im je nešto lošije no prije. 'Dapače, činjenica da sada žene rade, emancipirane su, samostalnije, nije im nikakav problem. Jako mali broj muškaraca, i samo onda kada im brak dođe u pitanje, dijelom za to krivi i to što žene nisu više tako ekonomski ovisne o partneru kao nekada i što im se čini da je to razlog zašto imaju manje vlasti nad njima. Uostalom, mislim da problem nije nikada niti bio u ekonomskoj ovisnosti koliko u socijalnom pritisku, tj. običajima, jer je rastava bila društveno neprihvatljiva i kad bi se žena odlučila na rastavu, a nije bila plemkinja ili iz bogate obitelji i materijalno neovisna, bila bi socijalno izolirana i bez nužne podrške obitelji i okoline i osuđivana zbog toga.'
Muškarcima je bolje nego ikad
Većini muškaraca odgovara da im žene rade - imaju više novaca kao obitelj, imaju manji pritisak na sebe kao jedini "hranioci" obitelji, a neki kojima žene dobro zarađuju, čak si mogu priuštiti i to da sami izaberu manje stresa i rada, a više hobija i slobodnog vremena. 'To što uposlenost žena znači da možda nemaju svaki dan svježi topli obrok kad dođu s posla ili što moraju preuzeti i nešto brige oko aktivnosti djece, nema nikakvog negativnog utjecaja. Uostalom, ne samo na ovim prostorima, već i u cijelom sjeverozapadnom svijetu, takvu povlasticu uživala je jedna ili možda dvije generacije muškaraca (od 1930. do 1990.). Prethodno su svi radili od jutra do mraka, i muškarci i žene (bilo na poljima ili u tvornicama)', objasnio je dr. Kužina.
Žene su potpisale faustovski ugovor
'Upravo su žene te koje su nadrapale s emancipacijom. Ne samo da muževi od njih očekuju, već i one same imaju takva očekivanja od sebe (hm, ne zamjerite, ali možda se radi o intrinzičkom mazohizmu kod žena), da moraju i dalje biti i savršene ili bar jako dobre majke, supruge (što podrazumijeva pospremanje, pranje, peglanje, kuhanje i druge zanimljive kućanske poslove koji oduzimaju puno vremena, a na kraju dana se ne vidi nikakav rezultat - mislim na to da se sve skuhano ili pripremljeno pojede, sve oprano zaprlja itd.), da očekuju od sebe da budu dobre ljubavnice svojim partnerima, da budu lijepe, u odličnoj fizičkoj kondiciji, a naravno i da žele učiti i raditi ono što vole i da se izbore za to u radnoj okolini. I tako imaju posla za barem 30 sati dnevno, sedam dana u tjednu. Ženama je objektivno puno, puno teže no što im je bilo nekada, ali to si ne priznaju. Same su napisale i potpisale faustovski ugovor i zato baš one čine većinu "novounovačenih" pacijenata s anksioznošću i depresijom', objasnio je Dubravko Kužina.
Neoliberalni kapitalizam stvara robove
Kad izgube posao, jednako je teško i muškarcima i ženama, kaže dr. Kužina. 'Možda je ženama čak i teže jer su emancipacijom dobile iluziju lažne slobode i moći i teže se mire s gubitkom te "slobode" i "moći" kad gube posao. Većini ljudi posao nije samo tlaka već i životni smisao. Kad izgubiš posao ne gubiš samo financijsku sposobnost, ne ugrožavaš samo stečeno, već gubiš i osjećaj životnog smisla i korisnosti. Dakle, ne samo da te drugi u ovom društvu doživljavaju manje vrijednim (jer manje imaš), već se i sam osjećaš manje vrijednim. Ne bi trebao, ali većina se tako osjeća. Tu također nema razlike kod spolova.
Oba spola danas izgaraju od stresa. Neoliberalni kapitalizam (što je eufemizam za neorobovlasničko uređenje - tip sofisticiranog društvenog uređenja u kojem ljudi sami pristaju biti robovi jer su tako "odgojeni") ima jednake posljedice na oba spola. Malo ljudi mu se zna oduprijeti. Programirani smo od rođenja, kroz medije, ali i kroz modele u obitelji da je potrošačko društvo najbolje, da se mora imati čak i ono što se ne bi ni smjelo imati jer je štetno za nas, da ne možemo drugačije, da se ne smije iskakati iz okvira. Uče nas da su oni koji tako ne rade neki čudaci.'
Spoznaja samog sebe je put u slobodu
Dr. Kužina kaže da se takvom načinu života može reći - ne, i živjeti na drugačiji način. 'Mnogima je upravo to najteže ili čak nemoguće učiniti jer im je ispran mozak, a nastavljaju ga uredno ispirati i sami sebi. Čovjek bi trebao upoznati sebe (još je u staroj Grčkoj ta izreka smatrana jako mudrom), znati što mu je najbitnije u životu, što ga čini najsretnijim i najispunjenijim te težiti tome, a ne zadovoljavati i izvršavati programe koje su mu drugi usadili i efektnom manipulacijom čak uspjeli postići da se i sam uvlači u te programe/petlje iz kojih ne zna i ne želi izaći.
Ljudima se često čini da se ne može drugačije. Naravno da se može. Samo se treba drznuti promijeniti rakurs iz kojeg gledaš, promijeniti percepciju, promišljanje i djelovanje. Tko je to sposoban napraviti, taj se ne razbolijeva od modernih "duševnih bolesti" i ujedno je i tjelesno zdraviji. Možda većini izgleda čudno, siromašniji, ali je sretniji i zadovoljniji. Na sreću, u zadnje vrijeme počeo sam viđati sve više primjera ljudi koji su shvatili da sreća nije u tome da se ispunjavaju tuđi programi, u tome da se ima nepotrebno puno materijalnih dobara te se odlučuju živjeti bitno drugačije od onog što je postala norma na Zapadu, a nažalost sve više postaje i u ostatku svijeta.'
Što psihologinja Mirjana Krizmanić kaže o ravnopravnosti među spolovima pročitaj ovdje.
