Emocionalne ucjene roditelja

Majka je simbiotski vezana za mene

Čitateljica Emilija pisala je Ljubici Uvodić Vranić jer se ne može otrgnuti od majke za koju kaže da je "bolesno" vezana za nju. "Dok sam čitala vašu novu knjigu 'Neizgovorena pitanja i odgovori' oduševio me dio o simbiozi roditelja s djecom, jer sam prepoznala vlastitu situaciju. Naime, moja je majka simbiotski vezana za mene. Ona i moj otac imali su loš brak u kojem su se stalno svađali, a brat i ja smo patili radi toga. Nakon što je otac naglo preminuo, majka se još više vezala za mene. Govori mi da kad odem od kuće na sat vremena da ona to doživljava kao da me nema cijelu noć i da proživljava razne strahove. Brat živi u Zagrebu, oženio se i ima dijete. Stalno sanjam da se mama 'otkačila' konačno od mene ili da jako vičem na nju. Ti snovi mi se stalno ponavljaju. Vjerujem da bih uspjela otići od kuće i mame, ali jako sam vezana za svog psa kojeg obožavam. Pas nije naučen da živi u stanu pa bi patio kad bih ga odvela sa sobom. Ukratko, kada bih se odselila majka bi mi nametala grižnju savjesti, mislim da ona sve to radi namjerno. Što da radim?"

Ne treba stavljati sva jaja u jednu košaru

Roditelji koji su donijeli na svijet svoju djecu, nisu to napravili kao čin sebičnosti - da imaju nekoga tko će biti s njima, zanemariti svoje potrebe i posvetiti se do kraja životu s roditeljima. Oni su donijeli djecu ne samo za sebe nego i za ovaj svijet. Roditelji i njihova djeca trebali bi do kraja svojih života imati poseban odnos temeljen na povjerenju i ljubavi.

To je odnos koji bi trebao omogućiti i jednima i drugima da njeguju i druge odnose, a ne da stave "sva jaja u jednu košaru". Roditelji imaju jedno drugo, rodbinu i prijatelje. Uz partnera dolaze i njegovi rođaci pa nam oni postanu svojta. Mi imamo prijatelje i upoznajemo se s prijateljima našeg partnera te stvaramo nove zajedničke prijatelje. Tu su i naša djeca koju volimo, ali ne tako da ih vezujemo za sebe i nakon što ona odrastu i traže nova druženja.

Odvajanje počinje već u vrtiću

Prvo dijete nosimo u svome tijelu pa ga držimo u krilu zatim ga vodimo za ruku pa dijete počinje hodati samostalno uz nas. Počne i trčati i to ne samo s nama nego i s drugim ljudima. Pametan i normalan roditelj ne koči socijalizaciju svoga djeteta jer zna da će dijete ići u vrtić s drugom djecom, pa u školu, pa na razne tečajeve, klubove i fakultete. Dijete u početku ljetuje s roditeljima, a kasnije ide na izlete sa školskim kolegama, na maturalna putovanja.... Djeca rastu i druže se s vršnjacima i to je ono što svaki roditelj mora ne samo podržati nekog potaknuti.

Nedostatak partnerske ljubavi vodi u posesivnost

Neki roditelji imaju poteškoća sa sobom ili s partnerom. Čini im se da nemaju dovoljno ljubavi u partnerskom odnosu pa se vezuju za dijete. Ne samo da se vezuju nego i posesivno insistiraju da dijete bude s njima. Kradu djetetovo vrijeme za druženje s prijateljima i dijete pretvaraju u usamljenika. Pitaju li se ti roditelji kako će se njihovo dijete snaći u ovom svijetu bez prijatelja kad njihovi roditelji više ne budu tu? Ponekad su to prave borbe, dijete želi vani u svijet, a roditelj ga ljutnjom ili plačem - emocionalnom ucjenom - vezuje za sebe.

Kažu: "hajde ti u kino ako ti nije žao da tvoja majka (ili otac) ostanu sami u kući i žalosni. Zar ti nije bolje da gledaš s nama televiziju i da ostaneš doma? Pa doma imaš sve". Dragi posesivni roditelji koji niste shvatili da to što pružate nije ljubav nego zatvor. Dragi posesivni roditelji postanite zaista dragi i normalni i shvatite da je ljubav sloboda. I budite ponosni na svoju djecu koja se usude biti slobodna. Samo će vas takva djeca i dalje voljeti i poštovati, a uz vas će imati i svoje prijatelje i svoju ljubav. Možda vam donesu i unuke jednog lijepog dana, ako ne budu stalno uz vas i ne budu samo s vama gledali televiziju.

Na portalu Klokanica.hr pročitaj članak "Ljubav prema djetetu ili emocionalna glad".

Pročitaj intervju s Ljubicom Uvodić Vranić.