Tuga je jedan vrlo ljudski, a vrlo zanemaren osjećaj. Razmislite malo. Koliko često ste tužni? Koliko često si dozvolite biti tužni?
Od najmanjih nogu nas čim zaplačemo pokušavaju na brzinu utješiti, dati nam igračku u ruke, nekako nam odvratiti pozornost i vrlo često kažu: „Nemoj plakati“. A zašto ne? Što je to tako grozno i neugodno u suzama?
Kažu da imaju magičan utjecaj, da nam je teško gledati drugoga kako plače bez da i sami postanemo tužni. Kad gledamo na to s te strane, tuga je osjećaj koji nas instant čini empatičnima. A problem je najčešće taj da nam je teško suočiti se s vlastitom tugom kad to druga osoba probudi u nama. I zato bismo najradije napravili bilo što, samo da taj drugi prestane plakati. Jer nama to nije ugodno.
Kad plačeš se zapravo rasterećuješ. Suze imaju neki učinak umirenja, otpuštanja. Dogodilo se nešto što nas je rastužilo, osjetili smo emociju, došle su suze, isplakali smo ih i išli dalje. Val kao i svaka druga emocija. A ipak, toliko često neprihvatljiva.
Big girls don’t cry Ili?
Dečkima od malih nogu kažu da muškarci ne plaču. Big girls don’t cry. Zašto? Zašto ne bismo plakali kad nam je teško? Imalo to smisla (na van) ili ne. Zašto se ograničavamo u tome koje su prilike te kad je „dozvoljeno“ zaplakati? Ako nam netko drag umre, onda je ok. Do neke granice. A što je sa svim drugim prilikama? Doživjeli smo odbijanje. Netko nas je razočarao. Udarili smo se u palac. Najbolji prijatelj se odselio. Dan nam je bio prestresan i sve se sručilo na nas.
Prilično često čujem (pogotovo od muškaraca): Ne sjećam se kad sam zadnji put plakao. Neki nisu plakali otkad su bili djeca. Bilo bi divno da je razlog tome da im je život od tada bio tako idiličan da nije bilo razloga za tugu. No, najčešće to nije pravi razlog. Ne znamo što bi s njom pa je potisnemo.
Kad progutamo tugu ona ne nestane
Kad god progutamo tugu, umjesto da je izrazimo, ona ne nestane. Kao i sve druge emocije. Spremimo je u tijelo negdje i čeka iduću priliku. Zato kad postane stvarno preteško i kad nas nešto stisne da više ne možemo izdržati, onda puknemo. I odjednom kao da bismo mogli isplakati sve suze ovog svijeta. Čemu čekati taj trenutak i taj ogromni stres kad sve može teći lakše.
Tuga je ustvari jedan vrlo lijep osjećaj ako si dopustimo da je osjetimo. Postoji neka ljepota, tijek, iskrenost i nježnost u njoj. Dozvoljava nam da osjetimo srce i sebe u većoj mjeri. Da budemo ljudi. A to je uvijek dobrodošao osjećaj. Zato: Dobro jutro, tugo. Gdje si bila ti do sad? Saznajte više na Ivaninoj stranici: www.ivanastulic.com
Članak je iz arhive missZDRAVE i sada je ponovno objavljen.
