Dan mrtvih, 1. studenog, jedna je od najvećih proslava u Meksiku. To je dan kada se prisjećaju svojih najmilijih koji više nisu među njima. No, ono što je za nas neobično i što ovo slavlje čini jedinstvenim, jest upravo to što je to – slavlje.
Dan kada se u Meksiku slavi smrt, Dia de Los Muertos ili u prijevodu, Dan mrtvih, skoro je ekvivalentan našim Svim svetima, no oni se svojih preminulih sjećaju uz nezaboravna slavlja, veselu glazbu, ples i šarolike ceremonije.
Ovaj se blagdan najviše obilježava u Meksiku, a pridružuju mu se i druge zemlje Južne Amerike.
Upoznata si već sa šarenilom Noći Vještica koju smo preuzeli iz američke kulture, no iako je slična, Dan mrtvih je sasvim drugačija vrsta proslave koja zadire duboko u psihu onih koji se bore s odlaskom neke im drage osobe.
Naime, ovo je kompleksan način na koji se ljudi Južne Amerike mire sa smrću, a shvaćaju je tek kao dio života, a ne završetak istog.
Vjeruje se da duše preminulih dolaze 31. listopada i vraćaju se na 'onaj svijet' 2. studenog. Njihov kratki izlet na ovome svijetu slavi se 1. studenog, na Dušni dan ili Dan mrtvih. Tada je prolaz ili portal između dvaju svjetova najlakše za proći, a običaji kojih se Južnoamerikanci pridržavaju su doslovce, van ovog svijeta.
Za stolom se postavlja jedno (ili više) dodatnih mjesta u slučaju da ih posjeti draga osoba s onoga svijeta, član obitelji ili prijatelj, o kojem se cijelu večer priča, izmjenjuju se anegdote, održavaju se zdravice i pripremaju im se darovi, poput rođendana.
Cijeli dan je slavlje i ljudi se zabavljaju preminulome ili preminuloj u ime, a mjesta za tugu i plakanje nema, kako se njegov ili njezin duh ne bi uvrijedio vidjevši svoju tužnu obitelj pri povratku na ovaj svijet.
Na ulicama se također slavi, ljudi se maskiraju u kosture i šminkaju se, pale svijeće i ukrašavaju sve lubanjama, cvijećem, šarenim nakitom; sve za one koji se trebaju spustiti s drugoga svijeta.
Ovo su samo neki od principa koje se drže Južnoamerikanci u nošenju sa smrti svojim voljenih.
I smrt je dio života
Iako se možda čine kao dvije suprotne stvari, dr.sc. Kriss Kevorkian, stručnjakinja za emocionalnu bol, opisuje kako "Dan mrtvih povezuje život i smrt na način na koji većina nas nije navikla."
U ovom vjerovanju, osobe koje su preminule itekako ostaju u životima svojim najmilijih, samo ne fizički.
"Od malena se uči da kada osoba napusti ovaj svijet, to ne znači i kraj za nju" - objašnjava Kevorkian. Normalizirajući pojam smrti, proces žaljenja za osobom također postaje nešto normalno i očekivano, a nije nešto od čega bi trebalo strahovati.
Veza među ljudima se ne gubi kad netko premine
"Prvo 'poglavlje' u procesu žaljenja je prepoznavanje da te osobe uistinu više nema na ovome svijetu i da se tvoja veza s njom mijenja", prije nego prestaje, kaže stručna savjetnica za bol iz Los Angelesa, Tracee Dunblazier.
Održavanje takve veze s mrtvima, bilo da vjeruješ da je direktna komunikacija s njima moguća ili ih samo želiš održati živima kroz sjećanja i misli, dio je iscjeljujućeg procesa.
Kada netko koga voliš umre od tebe se očekuje da se boriš s tom tugom, bar neko vrijeme. No, ne mogu svi prežaliti voljene osobe na jednak način i u istom vremenu. Ponekad se to tugovanje rastegne mjesecima, godinama, pa i dulje. To se u zapadnjačkim društvima percipira kao nešto što zahtijeva pomoć i liječenje (npr. antidepresivima i psihoterapijom).
Kulture koje slave Dan Mrtvih pak ne forsiraju taj čin pomirenja. Vjerujući u to da ih njihovi preminuli mogu čuti i razumjeti za vrijeme ovog blagdana znači da im se sada može reći sve što je prije, za njihova života, ostalo neizrečeno i neobjašnjeno.
Sprovodi (ili bar karmine) mogu biti zabavni!
Sprovodi su shvaćeni kao tužni događaji, puni suza u kojima su svi obučeni u crno i pričaju vrlo tiho. Nikakva naznaka zabave, smijeha ili pozitivne emocije se ne smije iskazivati. No, i sama znaš koliko je ljepše i lakše kada se prisjeti najboljih trenutaka i osobnosti preminule osobe u nekome govoru.
Kod Južnoamerikanaca je slično, sprovodi ipak jesu ceremonije obavijene tugom, no za Dan Mrtvih sva se tuga pretvara u sreću i dobro sjećanje.
Merrie Haskins, savjetnica i psihoterapeutkinja iz Minnesote, čak predlaže prihvaćanje tog zabavnog načina slavljenja života i smrti voljenih osoba. Tako se iz srca briše tuga i ispunjava se rupa zbog gubitka neke osobe toplinom prisjećanja.
Prestani se bojati smrti jer će ti život biti lakši
Svi moraju kad tad umrijeti, no većina ljudi je prestravljena tom činjenicom. Čak i vrlo stari ljudi i teški bolesnici izbjegavaju ovu temu, što njihove zadnje dane čini još stresnijima, težima i depresivnijima. I to ne samo njima, nego i onima koji su oko njih, obitelji, prijateljima. Iako i zapadnjačke religije vjeruju u zagrobni život, i dalje se ne mogu nositi s ovom činjenicom fizičkog gubitka osobe.
Ovakvo te slavlje možda može potaknuti da o svojoj smrti razmišljaš na pozitivan način. Može te motivirati da si život planiraš na način kako želiš, pun ljubavi i podrške od drugih ljudi i da se pomiriš s neizbježnošću smrti.
Sjeti se da nisi uvjetovala ni svoje rođenje, a do sada je išlo (nadamo se) sve kako treba, tako treba prihvatiti i činjenicu o vlastitoj prolaznosti.
