Da stvari ne treba generalizirati dokazuje i ova ispovijest muškarca koji je ostao neshvaćen kada je rekao da ne bi prevario svoju životnu partnericu i ako ona nikada ne bi saznala za to.
Iako se mnogim ženama čini da je odgovor jednostavno “da”, ja ipak mislim da je odgovor malo kompliciranije “ne”. Sretno sam oženjen predivnom i – prije svega – pametnom ženom (a to je zapravo ono što me ispunjava) i zna se dogoditi da u društvu budem usamljen u shvaćanju da nemam potrebu prevariti svoju ženu. Jednom prilikom kad se okupila ekipa iz srednje škole, razgovori o obitelji, djeci, ženama – općenito o našim životnim putevima – doveli su nas nekako do teme prevare, odnosno nevjernih muževa.
Objašnjavajući kako nemam potrebu prevariti svoju ženu, kao protuargument dobio sam pitanje: "Znači, da imaš priliku završiti u krevetu s prezgodnom curom u svojim dvadesetima i da garantirano to nitko neće ikada saznati, ti bi to odbio?" Ovakvo pitanje me potaknulo na razmišljanje. Po nekakvoj logici slijedom tog pitanja proizlazi da će muškarac prevariti ženu samo zato što mu se ukazala prilika koja se ne propušta.
Moj odgovor je bio: “Da, odbio bih”. A evo i zašto. Kao prvo, nije istina da nitko nikada ne bi za to znao, jer bih za to znao ja, a to je najvažnije. Drugo, nije istina da muškarci varaju samo zato što im se ukazala prilika koja se ne propušta (postoje i drugi razlozi, naravno, ali o njima neki drugi put). Mislim da se iza lakoće njihove odluke da iskoriste ovakvu priliku krije neki drugi razlog koji se u njima “kuhao” mjesecima ili čak godinama.
No, koji god to razlog bio, svi oni imaju zajednički nazivnik, a to je – sreća. Odnosno, činjenica da nisu u potpunosti ili uopće sretni sa svojim životom. Ne, to ne znači da se krivnja automatski prebacuje na supruge s kojima dijele svoj dom (iako svaka medalja ima dvije strane). Razlozi se nažalost, kriju u slici koju muškarac želi imati o sebi. A tu svoje prste uvijek umiješaju dvije stvari: način na koji su odgojeni, odnosno način na koji je funkcionirao brak njegovih roditelja i stari stereotipi – tipa od stoljeća sedmog – koji i danas imaju čvrste korijene u našem društvu.
Kada govorim o načinu na koji je muškarac odgojen, onda govorim o odnosu njegovog oca prema majci. O odnosu kojeg je gledao svaki dan dok je odrastao, o shvaćanjima kako se odnositi prema ženama koje je prihvaćao kroz postupke, ponašanje i stavove svoga oca. Princip je zapravo vrlo jednostavan – odrastamo li u sredini u kojoj se čast i poštenje iznimno cijeni, te vrijednosti će nam biti na vrhu prioriteta kada postanemo odrasla osoba.
Kada je riječ o stereotipima, onda moramo krenuti od onog najjednostavnijeg – muškarac koji je spavao sa 100 žena je frajer, a žena koja je spavala sa 100 muškaraca je kurva. Muškarci su bića koja uvijek žele biti cijenjena, omiljena u društvu, biti u stvarnosti što sličniji idealnoj slici sebe koju su zamislili u svojoj glavi. Kada se stvarnost i ideal ne poklapaju, onda muškarac nije u potpunosti sretan. Možda je riječ o tome da nije oženio ljubav svog života, možda se ne može pomiriti sa činjenicom da mora ostariti, ili da nikada neće plivati u novcu na poslu ili da ne može otići od kuće kada god želi ili gdje god želi, nego mora živjeti život koji zahtjeva kompromise. Koji god razlog bio, iza njega se krije (potpuni ili djelomični) izostanak sreće.
Ono čega nisu svjesni, o čemu ne razmišljaju jest činjenica da ih sretnima ne treba činiti samo ono što je u njihovoj glavi, nego i činjenica da – zbog dobrote, poštenja i časti – u svojem životu imaju jednu, dvije ili stotinu osoba koje ih baš zbog toga vole i cijene i smatraju ih puno većim frajerima od onih koji su spavali sa stotinama žena. Pa zar je lakše varati nego snaći snage promijeniti stvari u svom životu na bolje? Da, lakše je. Zar ne? I na kraju, vratimo se na ono pitanje koje mi je postavljeno s početka teksta. Osim što sam rekao da bih odbio tu priliku, postavio sam i protupitanje: “A kako bi se ti osjećao da znaš kako je tvoja supruga osoba koja će spavati s prezgodnim muškarcem mlađim od tebe samo zato što joj se ukazala prilika koja se ne propušta?”.
Autor: Damir Naumovski
