"Brinemo o tome kako nam izgleda dupe, a ne brinemo za ono unutra zbog čega se osjećamo loše"

Meni se u zadnjih par mjeseci poslovno i privatno malo uzdrmalo tlo pod nogama, pa mi se nekako i raspoloženje pokvarilo, tuga ojačala, a osjećaj nezadovoljstva i nemira je stasao, iako ga zapravo vrlo često osjećam čak i u životnim fazama u kojima „sve štima“.

Ne ide hrabrost bez straha niti ljubav bez otvaranja

Kako se volim baviti sobom, i kako moj posao uključuje i bavljenje sa ženama na fizičkoj i psihičkoj razini, uvijek tražim načine kako si pomoći u nekoj situaciji. Prolazeći kroz ta iskustva učim puno o sebi i o drugima, kao i o funkcioniranju psihe i emocija i volim podijeliti svoje „provjerene“ recepte. Pisala sam već o metodama za mame, kao i o tome kako zapravo voljeti sebe, ali moje putovanje ide dalje i pronašla sam nove načine i oživjela neke stare. Pišem namjerno riječ "depra", a ne depresija jer stanje depresije je ozbiljno stanje koje zahtjeva stručnu pomoć. Stručne pomoći ne treba se sramiti, kako ideš kod doktora ili zubara ako te muči nešto u tijelu, tako ideš kod psihoterapeuta ili psihijatra kad nešto nije kako treba s emocijama i psihom. Simple as that. Brinemo o svom tijelu, o tome što jedemo, brinemo o tome kako nam izgleda dupe, a ne brinemo za ono unutra – za dušu, um, psihu i emocije, i onda se čudimo kad na van sve blista a iznutra – kaos. Pobrinite se za sebe. Ako boli – boli, nije važno koji dio nas boli.

Podijelit ću ovdje neke stvari koje meni istinski pomažu, ali one nisu garancija izvlačenja iz depre. One su samo način da si pomognemo dok gori. Neke sam stvari spoznala kroz psihoterapiju, neke stvari kroz ples, neke kroz razne knjige. I sve su mi jednako važne. I sve su neka vrsta higijene. I opet, paralela, ako se tuširamo, peremo zube i jedemo doručak, trebali bi jednako brinuti o svojoj mentalnoj i emocionalnoj higijeni. 

Foto: Martina Cvek Ivka Armanda Todorović

Prihvati sebe, svoje stanje i emocije

Danas više nego ikad, pojavom raznih gurua, duhovnjaka i učitelja, osobni rast i duhovni rast sve je prihvaćeniji. Koliko god smatram da je to predivno (sjećam se kad sam prije više od 10 godina slušala Anthony Robbinsa u autu pa su me svi blijedo gledali), ipak se tu kriju neke zamke. Nekad su ti „učitelji“ površni i previše uvjereni da imaju mudrost, a imaju samo znanje, a ponekad ih mi jednostavno previše banaliziramo, uzimamo ono s površine i ne gledamo dublje. Onda si sami napravimo imperativ dobrog osjećaja, visoke vibracije, pozitivnog razmišljanja i kao rezultat nerazumijevanja ovih pojmova, tonemo sve dublje. Čovjek je biće emocija, uz sve ostalo, i te emocije nisu nešto što treba mijenjati brzinom munje. Vjerujem da je prvi korak ka tome da nam bude lakše, prihvaćanje vlastitih emocija i trenutnog stanja. Ako to znači da smo na dnu, da nam se plače, da trenutno zatrpavamo nešto hranom, radom ili cigaretama, onda je važno to prepoznati i priznati. I reći sebi – ok, trenutno je tako, ovo neće trajati vječno.

Neugodne situacije i dalje postoje, ali sada ih ne negiram. Ako ti se trenutno ne sviđa situacija u kojoj se nalaziš i ona potencira tvoju bol, to je ok. Prihvati to. Svaki dan ispočetka. Nije to stvar jedne odluke, to je odluka koju donosiš svaki dan, poneki put i nekoliko puta u danu. Možeš grčevito meditirati, izgovarati afirmacije, šetati s psom, sve s ciljem da promijeniš emociju, ali zapravo ćeš je samo dublje potisnuti. I kad se vrati, vratit će se jača. Osjeti je, priznaj njeno postojanje, diši kroz nju i nastavi djelovati. Šeći psa, radi, obavljaj obaveze, meditiraj, ali pusti emociju da bude tu, kakva je. Djeluj kroz strah. Djeluj kroz tugu. Djeluj kroz nemir. Prihvaćanje je majka zadovoljnog života. Ako poželiš nešto promijeniti, kad to činiš iz prihvaćanja, drugačija je tvoja energija.

Potraži pomoć!

Da, potraži pomoć. Ako se ne možeš sama izvući iz kaljuže, ako ti je preteško, traži pomoć. Ne, ne moraš beskonačno kukati frendicama kako je život šugav i nema smisla, ali možeš potražiti pomoć. Pronađi psihoterapeuta ili čak psihijatra (ali to je kasniji korak ako nikako ne ide), druži se sa ženama koje imaju slične izazove u životu. Ako si poduzetnica, pronađi poduzetnice. Ako si zaposlena i želiš promijeniti karijeru ili dati otkaz, pronađi žene koje su to učinile. Zamoli ljude koji te vole da ti napišu pismo o tvojim vrlinama. Vrlo često samo piljimo u svoje mane, mrzeći ih i uz težnju da se promjene stojimo ukopane. Jer mane su dio nas. Neke ćemo promijeniti, neke će uvijek ostati dio nas u velikoj ili maloj mjeri. Cilj ljubavi prema sebi nije zavoljeti svoje prednosti, nego zavoljeti sebe sa svim svojom manama. Naučiti voljeti svoju tamnu stranu, svoje neugodne osobine, svoja previranja, sebe u depri. Ja uvijek potražim pomoć stručnjaka i imam beskrajno povjerenje u svoju psihoterapeutkinju. Ne smatram se zbog toga slabom, čak naprotiv, smatram se hrabrom. Jer ranjivost je ono što otvara puteve izlječenju, zdravlju i ljubavi. Bez ranjivosti nikada nema pravog odnosa, nema sočnosti života, nema ljubavi prema sebi.
Pošalji mail prijateljici ili nekome tko je prošao ono što ti prolaziš. Otvori se. Poslušaj savjet, ili barem osjeti da te netko razumije. Priznaj svoju istinu nekome.

Zapisuj sve što osjećaš

Ovo je savjet star valjda koliko je staro i pisanje. Ali koliko je god bazičan, doista funkcionira. Nije poanta (samo) u zapisivanju stvari na kojima si zahvalna, svojih ciljeva i želja, metoda koje pomažu da ih ostvarimo. Zapiši svoje stvarno stanje. Ne kako bi mu se vraćala i čitala kako si jadna i nikakva, nego da izbaciš iskreno to što osjećaš. Tako upoznaješ sebe i sebi postaješ podrška i prijateljica.
Ja sam tu godinama bila nekonzistentna. Malo bi pisala malo ne. Pa sam tražila savršenu bilježnicu. Pa ne bi pisala jer mi je bilježnica ostala doma. Ili u autu. Ili u drugoj sobi. Pa nisam pisala jer dok mi djetešce spava želim i popiti kavu i pojesti doručak i otuširati se. I onda sam prestala komplicirati. Otvorila sam mail adresu samo za svoju glavu i srce. I sad mogu gdje god da jesam i što god da radim, sama sebi poslati mail.
Obično to napravim ujutro ili čak kad me anksioznost ulovi usred noći ili pred zoru. Ne cenzuriraj. Piši sve što ti padne na pamet, samo svoj tok misli. Piši i pisanjem ćeš se prihvaćati. Piši kako se osjećaš, zašto misliš da se tako osjećaš, samo izbaci sve frustracije i sve emocije na papir. Brutalno iskrena. Nevjerojatan je osjećaj olakšanja. Odmah se promjeni energija. Nisi rob svojih misli i emocija jer si ih izbacila na papir (mail). Tu su. Nisi ih gurnula, utabala nogama, ostavila u svom tijelu, priznala si ih. I to je ok.
Osim toga, kad pogledaš neki od tih starih mailova, shvatit ćeš nešto. Okolnosti najčešće imaju mali utjecaj na naše emotivno stanje. Da, pojačaju ga, ali zapravo je stvar negdje unutra. Ja kad pogledam unazad godinu dana, kad je naizgled sve štimalo u mom životu, vidim da su me morile iste misli i emocije. Dakle, ako ne možeš utjecati na trenutnu situaciju, ili je nemaš snage mijenjati ovog trena, piši.

Zahvali, meditiraj, diši

Zahvalnost ne znači da si fenomenalno odmah i nije joj cilj da se grizeš što si nezadovoljna, a imaš „SVE“. Ipak smo mi malo kompliciranije od toga. Bar neke od nas. I opet se vraćamo na prihvaćanje. Prihvati da možda nisi, bar ne trenutno, osoba koja može biti samo sretna zbog malih stvari. Možeš biti zahvalna na nečemu, a istovremeno tužna zbog nečeg drugog. Jedno ne isključuje drugo. Ali ti je lakše iznutra i cijeniš ono što imaš. Samo nabroji, ne namjerno izazivajući emociju, trenutke stvari i ljude na kojima si zahvalna. Nabaci ih desetak. Ponekad ćeš se zbog toga odmah osjećati bolje, ponekad nećeš. I to je ok. Kad te ulovi inspiracija, natipkaj si na mail ili ujutro čim se probudiš nabroji neke stvari, čak i banalne. Ili navečer u krevetu prije spavanja. Razmisli o sitnicama i natipkaj ih. Podsvijest će registrirati te dobre stvari čak i kad se svijesti čine presitnima.
Meditiraj. Ne s ciljem da na silu promijeniš osjećaj. Samo sjedni i diši. Ako misli divljaju, neka divljaju. Ako osjetiš da te emocije preplavljuju, pusti da te preplave. I diši duboko kroz njih.

Foto: Martina Cvek

Osvijesti svoje tijelo i pokreni ga 

Ja to činim plesom. Osjetim tijelo, osjetim bol kroz njega, osjetim svoju zdjelicu, osvijestim da ima srce i dah koji djeluju bez mog uplitanja, nastojim samo uživati u tome. Ništa drugo. J*t, imam tijelo. Nisam odsječena od njega i ono me čuva i štiti i ono je moje.

Maštaj

Namjerno nisam napisala vizualiziraj jer sam i sama u fazi kad ne mogu. Imam previše jakog tog malog negativca koji mi govori da to ne radi. Vizualizirala sam svašta u svom životu pa eto, nešto se ostvarilo nešto nije, nešto se složilo, pa se pokvarilo. Sad više ne vizualiziram kako bi kreirala. Vizualiziram kao dijete. Sanjam neke svoje snove i ne pretvaram ih u ciljeve. Nisam sigurna da vjerujem da će se ostvariti, ali u tom trenu kad maštam, osjećam se super. Zatvori oči, diši i samo pusti da ti dolaze slikice najljepših snova, tvog savršenog života. Bez cilja. Kao dijete. Jer ti je to gušt.

Razgovaraj sa sobom

To sam već navela kao nešto što me potaklo da osvijestim kako sam gruba i zločesta prema sebi. I nemoj sad i to pretvoriti u još jednu osudu. Primijeti kad si gruba prema sebi i zamisli da imaš jedan drugi dio sebe. Snažan i stabilan. Miran i pun ljubavi. Majčinski i prijateljski. I onda samu sebe utješi. Pruži si razumijevanje. Primijeti svoj unutarnji govor kad krene: evo, opet se tako osjećaš, zašto nisi zahvalna, kako si mogla ovo ili ono. Primijeti. Zaustavi. I budi sebi najtoplija mama. Najnježnija partnerica. Tako se razvija ljubav prema sebi. I onda ju polako sve manje tražiš od drugih, ili kad to tražiš od drugih prepoznaješ i osvještavaš da tražiš. Ne može ti nitko dati ljubav kakvu sebi ti možeš dati sama. Volim te. Dovoljna si. Vrijediš. Razumijem da se tako osjećaš. Razumijem tvoju bol. …. Nastavi sama.  Nemoj se samo hvaliti kad učiniš nešto dobro. To je usađeno u nas kroz odgoj, školovanje i društvo. Učini to, pa ću te voljeti. Ponašaj se ovako pa ćeš biti nagrađena. Budi takva pa ćeš biti vrijedna. Ne! Vrijedna si i točka. Ako vjeruješ u Boga ili Svemir ili Energiju zamisli što bi ti oni rekli. I kako te vole. Kao dušu.

Osim svega nabrojanog, meni nekad pomogne i da se zamislim kao duša. Kao da se sve događa s razlogom. Ne čak razlogom koji ću jednom vidjeti nego s nekim razlogom za moju dušu. Možda zvuči blesavo, ali kad se zamislim kao duša kojoj je ovo samo jedna stanica, odmah mi je lakše. Što je jedan život, jedna situacija, jedna bol, spram vječnosti? Ništa.

Što još radim 

Mobitel stavljam na zrakoplovni mood sat vremena prije spavanja i sat vremena nakon ustajanja. Navečer zaspim slušajući neku umirujuću meditaciju. Kad mi se nešto gleda, gledam neki inspirativni film ili klipiće na jutjubu. Puno čitam. Odmaram se kad mi se odmara. Nekad mi se ništa ne da i osjećam se užasno. Onda napravim što moram osjećajući se užasno. Svaki dan odvojim vrijeme za sebe pa radim neku od ovih stvari. Poludim nekad. I to je ok. Nekad ne napravim ništa od ovog. I to mi je ok. Najedem se nekad jer mi se ne da osjećati. I ne krivim se zbog tog. I tako. Mic po mic. Volim sebe sve više. Sretno!

"Žale se ljudi na neki osjećaj, nešto iznutra što im ne da mira i kažu mi da se osjećaju loše"