Poremećaji hranjenja ne moraju uvijek biti vidljivi na prvi pogled. Osoba može imati normalnu tjelesnu težinu, redovito vježbati i naizgled se zdravo hraniti, a istodobno osjećati snažan strah od debljanja, krivnju nakon obroka ili potrebu za stalnom kontrolom hrane.
Posebno zabrinjava što se prvi znakovi često pojavljuju već u pubertetu, a roditelji ih ponekad zamijene za običnu želju djeteta da se zdravije hrani. Kako prepoznati kada briga o prehrani prelazi u opsesiju, koji su znakovi upozorenja kod djece i tinejdžera te kako roditelji mogu pomoći, razgovarali smo s Majom Žanko, mag. nutricionizma, spec. za poremećaje hranjenja i edukanticom grupne analize.
Maja Žanko je sudjelovala i na 4. hrvatskom kongresu medicine životnog stila s međunarodnim sudjelovanjem „Zdrav pojedinac, zdrava zajednica”, održanom u rujnu 2026. u Zagrebu, u organizaciji Hrvatske udruge za medicinu životnog stila (HUMŽiS), u suradnji s Medicinskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu. Jedna od važnih poruka kongresa bila je da briga o zdravlju ne završava na pravilnoj prehrani i tjelesnoj aktivnosti, već uključuje i mentalno zdravlje, odnos prema hrani te dostupnost odgovarajuće stručne podrške.
U kojoj dobi se poremećaji hranjenja najčešće javljaju i postoje li skupine kod kojih je rizik veći?
Poremećaji hranjenja najčešće se počinju javljati ulaskom u pubertet, kada se tijelo počinje mijenjati. Poremećaji hranjenja znatno su češći među djevojkama nego među mladićima, prema nekim istraživanjima približno dva do tri puta, iako taj omjer ovisi o vrsti poremećaja hranjenja.
Pod većim su rizikom svakako djevojke i mladići koji imaju prekomjernu tjelesnu težinu te su zbog toga, nažalost, često izloženi izrugivanju. Također, mlade osobe koje započinju s restriktivnim dijetama značajno povećavaju rizik za razvoj poremećaja hranjenja. Pod povećanim su rizikom i mladi koji se bave sportovima u kojima postoje težinske kategorije (judo, karate, boks, taekwondo) ili sportovima u kojima dominira fokus na tjelesnu građu i težinu (balet, gimnastika, ples).
Koji su prvi znakovi koji mogu upućivati na razvoj poremećaja hranjenja?
Neki od prvih znakova su odlazak na restriktivniju dijetu, izbacivanje određenih skupina namirnica (npr. ugljikohidrata), osamljivanje i izbjegavanje zajedničkih obroka, odlazak na toalet nakon obroka, pretjerano vježbanje i/ili učestalo vaganje.
Može li osoba imati poremećaj hranjenja iako je normalne tjelesne težine i naizgled se hrani zdravo? Koji se znakovi najlakše previde?
Da, osoba se može hraniti izrazito zdravo i izgledati fit, međutim ponekad briga o zdravlju može prerasti u opsesiju. Tada osoba ima izrazito snažan fokus na sastav i vrstu hrane koju jede te, ako „prekrši” neko od svojih prehrambenih pravila, osjeća veliku grižnju savjesti ili satima razmišlja o tome, smatrajući da je pogriješila. Takve osobe, primjerice, često izbjegavaju zajedničke obroke u restoranima ili odlaske u goste jer ne žele jesti nešto za što ne znaju odakle dolazi, kako je pripremljeno ili kakav je sastav hrane.
Kada briga o zdravoj prehrani prelazi u pretjeranu kontrolu – stalno brojanje kalorija, izbacivanje namirnica ili stroga pravila oko obroka?
Sve što ste naveli može biti u granicama neke uobičajene brige o zdravlju. Međutim, kada to prijeđe u opsesivno brojanje kalorija, kada osoba izbacuje sve više namirnica, ima sve više prehrambenih pravila te kada je to izrazito opterećuje i smanjuje mogućnost normalnog svakodnevnog funkcioniranja, tada govorimo o ozbiljnijem problemu.
Koje promjene u prehrambenim navikama djece i tinejdžera roditelji ne bi trebali zanemariti?
Ako je dijete ranije jelo više-manje sve, a zatim odjednom počne izbjegavati određene namirnice s ciljem mršavljenja, svakako treba biti na oprezu i pratiti takve promjene. Nerijetko poremećaj hranjenja započinje naizgled bezazlenim izbacivanjem slatkiša, a zatim s vremenom takozvana dijetna pravila postaju sve stroža.
Također, neki mladi izbacuju, primjerice, meso, a zatim postupno i svu hranu životinjskog podrijetla. Naravno, vegetarijanska ili veganska prehrana sama po sebi nije problem, ali važno je razumjeti zašto mlada osoba izbacuje određene namirnice. Ako je razlog strah od debljanja ili potreba za kontrolom tjelesne težine, to može biti jedan od znakova razvoja poremećaja hranjenja. Osim toga, u razvojnoj dobi važno je voditi računa o adekvatnoj zamjeni namirnica kako ne bi došlo do nutritivnih deficita.
Roditelji bi trebali obratiti pozornost i na preskakanje obroka, smanjivanje porcija, izbjegavanje zajedničkih obroka, učestalo vaganje, pretjerano vježbanje te sve veću zaokupljenost hranom i izgledom tijela.
Također, neki mladi mogu imati epizode prejedanja, jesti u tajnosti ili osjećati izrazitu krivnju nakon obroka. Važno je obratiti pozornost i na učestale odlaske na toalet neposredno nakon jela, osobito ako postoji sumnja na namjerno izazivanje povraćanja. Ne treba zanemariti ni promjene raspoloženja, razdražljivost, povlačenje u sebe ili izbjegavanje druženja koja uključuju hranu. I ono što je posebno važno naglasiti jest da dijete ne mora nužno gubiti na tjelesnoj težini ili biti pothranjeno da bi imalo poremećaj hranjenja.
Ako roditelj primijeti takve promjene, kako može pristupiti djetetu i kome se treba obratiti za pomoć?
Svakako je važno da roditelj razgovara s djetetom u takvim situacijama te da potraži savjet, primjerice, pedijatra, liječnika obiteljske medicine ili nutricionista. Međutim, važno je imati na umu da bi, ako postoji sumnja na razvoj poremećaja hranjenja, nutricionist trebao biti specijaliziran za tu vrstu problema. Ponekad je dobro potražiti i pomoć psihologa, osobito ako se dijete povlači u sebe i ne želi razgovarati s roditeljima o svojoj prehrani.
Kakvu ulogu u našem odnosu prema hrani imaju emocije?
Emocije uvijek imaju utjecaja na naše hranjenje, i kada smo „dobro” i kada smo „loše”. Svi ćemo se ponekad utješiti nekom hranom ili pak proslaviti neki važan događaj uz hranu i to je sasvim normalno. Ono kada to postaje problematično jest kada osoba počne svoje emocije gotovo uvijek regulirati tako da ili izrazito kontrolira hranu ili se pak emocionalno prejeda.
Posljedica toga može biti nagli gubitak ili veći porast tjelesne težine, ali i sve veće opterećenje hranom i vlastitim tijelom. Naravno, emocionalno jedenje samo po sebi ne znači da osoba ima poremećaj hranjenja, ali može biti znak emocionalnih poteškoća.
Mogu li roditelji svojim komentarima o težini, dijetama i „dobroj” ili „lošoj” hrani nesvjesno utjecati na razvoj nezdravog odnosa prema hrani?
Apsolutno. Roditelji će često u najboljoj namjeri, a nerijetko i zbog vlastitih loših iskustava, htjeti pomoći djetetu kako se, primjerice, i njemu ne bi rugali zbog debljine. Tako će mu možda reći da ne jede previše slatkiša kako bi smršavjelo ili će pak strogo kategorizirati hranu kao dobru i lošu te na taj način kod djeteta potaknuti takvu podjelu hrane. Također, roditelji često zahtijevaju od djece da uvijek pojedu sve što imaju na tanjuru, ne znajući da pritom mogu potaknuti razvoj averzije prema određenoj hrani ili zajedničkim obrocima.
U obiteljima u kojima su majka ili otac često na dijetama velika je vjerojatnost da će i samo dijete u nekom trenutku poželjeti otići na dijetu. Nemojmo zaboraviti da restriktivne dijete povećavaju rizik za razvoj poremećaja hranjenja. Naravno, to ne znači da su roditelji krivi za razvoj poremećaja hranjenja, ali način na koji se u obitelji govori o hrani, tjelesnoj težini i izgledu svakako može utjecati na djetetov odnos prema hrani i vlastitom tijelu.
Kako izgleda nutricionistički dio rada s osobom koja ima poremećaj hranjenja i zašto je važan multidisciplinarni pristup?
To je rad koji iziskuje puno vremena i strpljenja. Osoba kroz taj proces ponovno uči redovito jesti, najčešće pet obroka na dan, neovisno o vrsti poremećaja hranjenja i tjelesnoj težini te ponovno uči da svaka hrana ima svoje mjesto u uravnoteženoj prehrani.
Taj rad iziskuje i puno razgovora o tijelu, odnosu prema vlastitom tijelu, strahovima vezanima uz hranu i prehrambenim pravilima koja je osoba razvila. Izrazito je važno da nutricionist koji radi s osobom koja ima poremećaj hranjenja bude specijaliziran za ovu vrstu problema jer u protivnom neadekvatnim pristupom može napraviti više štete nego koristi. Važan je i multidisciplinarni pristup jer poremećaji hranjenja nisu samo problem prehrane, nego složeni mentalni poremećaji. Zato je uz nutricionistički rad važna i psihijatrijska, odnosno psihološka i psihoterapijska podrška.
