Marjana Rajić (42) iz Zagreba nedavno se vratila iz Afrike gdje se uputila s još 15 planinara s namjerom da se popnu na vrh Kilimanjara. Marjana je u tome i uspjela s još četvero suputnika. Za Zdravu Kravu je otkrila kako smatra da je za svladavanje takvih uspona pored fizičke vrlo bitna i psihička sprema.
Marjana je zaposlena u jednom osiguravajućem društvu kao aktuar (stručnjak koji se bavi problemima financijske neizvjesnosti i rizika koristeći matematičke metode). Vozi bicikl i redovito vježba jogu u svakodnevnom životu već desetak godina. Kaže da tura obično uključuje Kilimanjaro, Zanzibar i safari, a da se ona odlučila "samo" za Kilimanjaro jer je to za nju simbol Afrike.
Iz prašume u pustinju pa do ledenjaka
"Fascinira me položaj Kilimanjara jer se usred uzavrele Afrike nalazi planina, visoka 5895 m sa snježnim vrhom, koja stoji sama i ne oslanja se ni na što. Da bi se došlo do gore treba proći četiri klimatska pojasa. Čudesno je koliko se različitih krajobraza prođe u tih šest dana koliko traju uspon i spuštanje. Ruta počinje na visini od 1800 m, a ulaz je kroz prašumu koja je čudesna. Primjerice čuvarkuće koje kod nas rastu pri tlu tamo su visoke pet metara.
Na 2700 m nadmorske visine iz prašume se prelazi u područje s visokom travom i visokogorskom vegetacijom, a prije završnog uspona na visini oko četiri tisuće metara prolazi se kroz polupustinjske visoravni. Pri kraju na visini od 5600 m pa sve do samog ruba kratera, jer Kilimanjaro je vulkan, dominiraju snijeg i led. Fascinantno je da se u tako kratkom vremenu mogu vidjeti sve te raznolikosti uživati u zelenilu i zvukovima prašume, promatrati endemskih biljke, udisati raznolike mirise, preskakati potoke, prolaziti kroz pustinju, hodati iznad oblaka, rukama pokušati dosegnuti zvijezde", priča Marjana.
Na Kilimanjaru je birokracija gora nego u Hrvatskoj
Za uspon na Kilimanjaro postoji više ruta i svaka ima određene prednosti, ali i nedostatke. Marjana je išla na Marangu rutu koja ukupno s penjanjem i spuštanjem traje šest dana i pređe se 80 kilometara. Ruta nije teška za penjanje jer se može proći bez užadi i druge opreme te je stoga privlačna velikom broju turista avanturista i potrebno je dosta ranije rezervirati svoje mjesto. Naime, za ulazak u park Kilimanjaro potrebno je odobrenje. Nije dozvoljeno samostalno penjanje, obavezno je uzeti lokalnog licenciranog vodiča/agenciju koji vodi pojedinca ili grupu.
"U paketu se dobivaju nosači i kuhari. Našoj grupi od 16 ljudi dodijeljeno je 8 vodiča. S hranom nisam imala nikakvih problema jer sam unaprijed rekla da želim vegetarijanske obroke. Nosači nose teže stvari, a svaki član ekipe nosi sa sobom oko 4 l vode, jaknu i ostalu opremu, nosila sam i energetske čokoladice, a suplemente koje inače uzimam nisam ponijela kako bih reducirala prtljagu. Na ruti Marangu postoje drvene kolibe u kojima se spava i na svakom tom stajalištu ponovno se potrebno registrirati, dati osobne podatke koje ste već dali prije ulaska na planinu i tako nekoliko puta. Ako netko misli da je birokracija u Hrvatskoj nemoguća, neka ode na Kilimanjaro", našalila se Marjana.
Visinska bolest spriječila je mnoge da dođu do vrha
Najveći problem u svladavanju vrha Kilimanjara koji se zove Uhuru peak (Uhuru=sloboda) je visinska bolest. Visinska bolest (je poremećaj koji nastaje zbog manjka kisika na velikim visinama. S povećavanjem visine atmosferski tlak se smanjuje, a u razrjeđenijem zraku ima manje molekula kisika. To smanjenje raspoloživog kisika utječe na tijelo na različite načine: frekvencija i dubina disanja se povećavaju remeteći ravnotežu među plinovima u plućima i krvi, povećavajući lužnatost krvi i mijenjajući raspodjelu soli, kao što su kalij i natrij u stanicama. Posljedica toga je da se voda raspodjeljuje različito između krvi i tkiva, a neki od češćih simptoma su mučnina, povraćanje, poremećaji spavanja, glavobolja. Učinci velikih visina ovise o tome koliko visoko i kako brzo se osoba uspinje. Ispod 2100 metara malo je zamjetljivih učinaka, ali iznad 2700 metara nakon brzog uspinjanja učinci su česti. Većina se ljudi za nekoliko dana prilagodi (aklimatizira) na visine sve do 3000 metara, ali za prilagodbu na daleko veće visine treba više dana ili tjedana.
"Ruta kojom smo išli je dobra jer ima kolibe za odmaranje, ali zato smo bili i vremenski ograničeni (ruta je unaprijed zacrtana i nema izmjena) te nismo mogli dulje ostati na nekoj manjoj visini što bi nam pomoglo da se aklimatiziramo i tako umanjimo simptome visinske bolesti. Ova ruta ima manju uspješnost penjanja jer je vremenski ograničena pa se tijelo ne stigne naviknuti na visinu. Kako bi se izdržali simptomi visinske bolesti treba biti u vrlo dobroj formi iako niti to nije garancija. Najteže je naravno izdržati do kraja. Na završni uspon smo krenuli ujutro s 3720 m i stigli smo popodne na 4720 m, tamo smo se odmarali, ali nismo spavali jer je to na tim visinama gotovo nemoguće. Osim toga zbog velikog unosa vode, tri do četiri litre, što je nužno jer se najviše kisika dobiva upravo kroz vodu, često se mokri. Taman kada bih se ušuškala u vreću za spavanje, morala bih se dizati na WC, a to je značilo oblačenje i obuvanje gojzerica jer je WC udaljen od kampa.
Na uspon su krenuli u 11 navečer kako bi stigli na izlazak sunca
Na uspon smo krenuli u 23:15, nije bio pun mjesec i mi smo imali svoje svjetiljke na glavama. Uvijek se kreće u to vrijeme jer je poanta da se na vrh dođe ujutro na izlazak sunca kada nema toliko oblaka", priča Marjana i nastavlja:
"Neki su odustali jer im je bilo hladno, imala sam dobru opremu i mene nije mučila hladnoća iako je temperatura noću bila ispod nule. Od hladnoće je definitivno gora visinska bolest i mene je spopala glavobolja, ali sam je uspjela kontrolirati velikim unosom vode. Važno je i unaprijed znati što te čeka, da ne ideš na neku šetnjicu. Priprema je iznimno bitna, dvije godine sam svaki dan vježbala Pet Tibetanaca, išla sam na jogu, a kad sam mogla i na planinarenje. Za postizanje kondicije vozila sam bicikl. Dok sam se penjala mantrala sam so ham (to sam ja) i mogu reći da su mi tehnike jogijskog disanja bile od velike, ako ne i presudne pomoći u borbi sa simptomima visinske bolesti jer nisam paničarila kada je je zrak postajao sve rjeđi. Vjerujem da je um moćniji od tijela i kad se u umu sve dobro posloži tijelo se prilagodi. Noću je nebo prekrasno, zvijezde se čine kao da su blizu, a oblaci ispod nogu. Čovjek je na završnom usponu sam sa sobom, nema snage za razgovor jer svaki je dah dragocjen. Ta osuda na samog sebe u noći, pod nebom za koje si uvjeren da ga možeš rukom dosegnuti je metafizičko iskustvo."
Samo petoro stiglo je do vrha
Na uspon je krenulo 16 ljudi među njima i Marjana, a na vrh ih je stiglo petoro. Umor, visinska bolest, hladnoća i probavne tegobe spriječile su preostalih 11 ljudi da se popnu do samog vrha Uhuru Peak. Marjana je planirala odustati kada je došla do Gilman's Pointa koji je 200 m visinski daleko od vrha: "Mislila sam da ne mogu dalje, većina ljudi iz grupe je odustala i bilo mi je dosta, ali onda mi je prišao jedan od vodiča i rekao 'mi idemo dalje'. On je procijenio da mogu i tako sam stigla do vrha. Na vrhu smo ostali oko 15 minuta jer se zbog visinske razlike i hladnoće ne može ostati dulje. Primila nas je euforija, malo smo se proveselili, snimili fotografije i krenuli nazad. Spuštanje je strmo, ali ipak je sve više kisika pa je lakše, iako je i to zahtjevno. Iza mene je bilo 36 sati nespavanja i 20 sati hoda."
Marjana kaže da su ona i ekipa koja se popela do vrha promišljali i analizirali zašto su oni uspjeli, a drugi nisu budući da su imali sličnu konstituciju, spremnost, opremu. Zaključila je da je psihička spremnost bitnija za ovaj uspon od fizičke, koju se nipošto ne smije podcijeniti te da za uspjeh ponešto duguje i stavu s kojim je krenula - "Neka bude kako treba biti" te pozitivnom razmišljanju i u najtežim trenucima uspona.
Na pitanje koji sljedeći vrh planira osvojiti Marjana je odgovorila da će to biti Sljeme i rekla "pole, pole", što na svahiliju znači polako polako, a odnosi se i na savjet kako hodati po Kilimanjaru te dodala Hakuna Matata ili u prijevodu bez brige.
