Dirljivo oproštajno pismo umirućem psu

Knjiga u izdanju Dvostruke duge je nadahnuta Tysonom, tužnim, starim i sijedim psom udomljenim iz čakovečkoga skloništa za životinje. Pismo njegove udomiteljice nakon njegove smrti o tome kako joj je Tyson trajno promijenio život nadahnulo je projekt 'Prijatelju, ispričaj moju priču'. U projekt su se uključili mnogi ljudi šaljući ispovijesti o svojim životinjskim prijateljima koji su obogatili, iscijelili, promijenili i uljepšali njihove živote. Priče u ovoj knjizi pokazuju da ljubav ne poznaje granice vrste.

Više informacija može se saznati na www.prijatelji-zivotinja.hr.

'Prijatelju, ispričaj moju priču'

Još se i danas pitam što me natjeralo onoga dana da odem na internet i pročitam članak o čakovečkom skloništu i njihovom programu kumstva za životinje o kojima brinu. Uvijek sam izbjegavala gledati takve internetske stranice, a pogotovo one na kojima su oglašeni psi koji traže novi dom. No, nešto me je vuklo i onda sam ugledala njega. Bio je to jedan stari pas koji je izgledao kao da čeka smrt. Fotografija koju sam vidjela duboko me je dirnula u srce. A ono što je bilo apsolutno nevjerojatno jest činjenica da je izgledao kao moj prvi pas Zaphod neposredno prije nego što smo ga morali eutanazirati prije točno 12 godina.

Zaphod je bio moj heroj, moj uzor, moj zaštitnik. Kad ga se danas sjetim, ne mogu zamisliti kako sam uopće uspjela živjeti bez njega. Uvijek me štitio, putovao sa mnom, u automobilu i na motoru, jako me volio i uvijek je bio kraj mene. Živio je sa mnom devet godina kad se moja obitelj proširila rođenjem moje djece. I to je savršeno prihvatio i svladao bez ijedne greške. Bio je drag, pazio je na sve, a najveće mu je veselje bilo kad bi nekoga muškarca ugrizao za nogu. Ni danas ne znam zašto je to činio, ali se sjećam njegovoga cerekavog osmijeha i radosti kad bi tako gricnuo nekog, a ovaj bi problijedio od straha.

Postoje psi koji se smiju

I onda sam ugledala njegovu (Tysonovu) fotku... dvanaest godina poslije. Moj um je zaposjela samo jedna misao – on ne smije umrijeti u skloništu. Tyson je bio na fotografiji koja je za mene bila čisto oličenje bijede. Opis je bio otprilike ovakav: više od deset godina star pas, živi u skloništu za životinje u koje ga je doveo bivši skrbnik jer mu je dosadio. Tražili su kuma ili kumu za njega da bi mu olakšali zadnje dane i koliko toliko poboljšali uvjete života u skloništu. A kako je izgledao, bilo je očito da kraj nije bio daleko. Na fotografiji vidjeh staroga belgijskog ovčara čiju glavu podupire nečija ruka, noge drhtavo stoje, kičma mu je savijena, a rep podvijen. Ali, on se smijao. On se smijao. Poput moga starog Zaphoda. Postoje psi koji se smiju... Moj Zaphod je imao najljepši osmijeh na svijetu pogotovo nakon vragolije ugriza za nogu nekoga muškarca.

Nije Tyson s tim svojim osmijehom bio sličan samo mojem Zaphodu nego i Fuchuru, zmaju sreće iz filma "Beskrajna priča". Jedino što je bio manji i niži. Ali osmijeh je bio isti. "On ne smije tamo umrijeti!", bila je moja prva i jedina misao. Ugasila sam računalo i pokušala više ne misliti na njega, ali nije išlo. Nisam mogla. Ponovo sam uključila računalo i ne znam koliko sam vremena gledala njegovu fotografiju.Istovremeno su mi se mislima redale slike mojega zadnjeg psa kojega sam njegovala. Ne, tako si nešto ne mogu ponovno priuštiti. Nemam snage još jednom prolaziti kroz sve boli odlaska i opraštanja. Jedan takav je dovoljan za cijeli život. Morala sam misliti i na svoju kujicu Adru... istina je da je ponekad zločesta, krade sve sa stola i iz smeća, ali je pravi dragulj. Udomila sam je iz Španjolske kada je imala dvije godine. Mješanka je belgijskoga ovčara i mastin epanjola. Izgleda kao kangal i kad bih s njom išla na tržnicu, uvijek je privlačila poglede Turaka.

"On ne smije tamo umrijeti!"

Nešto je bilo posebno u njoj jer su muškarci uvijek sjali u licu milujući je. Njoj se to svidjelo iako je tu i tamo nekoga znala i gricnuti. Obraćali su joj se kao malome djetetu i tek sam godinama poslije shvatila da su je smatrali baby-kangalom i da mi nisu vjerovali da ona to nije. Mnogi "poznavatelji pasa" su je se bojali i nisu mogli shvatiti da se jedan kangal igra s njihovim psima i da je tako dobre naravi. Svaki put su mislili da će njihov pas biti pojeden. No, Adra je bila i više nego dobra, uvijek ljubazna. Jedino nije voljela zločeste ljude i njih je jako dobro znala odmah prepoznati. Bili su to oni koji bi udarali svoju djecu ili šutali pse. Tada bi poludjela i pokazala im svu svoju oštrinu. Bio je dovoljan samo pogled i pomalo iskešeni zubi. Tyson je ličio na Adru kao da su brat i sestra.

Ispričala sam svojoj prijateljici o njemu, a njezin suprug samo je komentirao: "Star je i jadan... ako već želiš psa, u redu, udomi nekog, ali ne njega, ne isplati se, on će ionako ubrzo umrijeti.". Pokušavao me prizvati pameti, ali učinio je upravo suprotno. Utvrdio me u želji da udomim Tysona. Znala sam da želim ispratiti toga psa na njegov put iza duge, željela sam da umre u miru, a ostatak svoga života da provede u blagostanju okružen ljubavlju. Nazvala sam sklonište. Ne znam što su mislili kad sam im rekla da želim udomiti Tysona. Živjela sam sama nakon razvoda sa svoje dvoje djece, nisam bila usamljena, ali je moje srce na neki način vapilo za iscjeljenjem.

Sve misli i svi osjećaji su se rasplinuli

Stigao je nakon mjesec dana. Svi su moji prijatelji mislili da sam ćaknuta. Pripremila sam kavu za žene koje su ga dovezle. I, onda su stigli. Pozvali su Tysona da izađe i kao što to obično bude sa mnom, sve je bilo u redu. Nije bilo previše osjećaja, a dobro je prošao i prvi kontakt s Adrom. Nakon kratkoga druženja, krenuli smo kući. Sve je odjednom postalo dio moje stvarnosti, pas je bio moja nova stvarnost, bio je tu i ležao je u mom autu na putu kući. Sve misli i svi osjećaji su se rasplinuli. Nije bilo ničega, samo mi je razum pokušavao nametnuti osjećaj krivnje. Pitala sam što će biti ako pustim pse van. Bilo me strah. Hoće li me Tyson ugristi? Adra je kao uvijek ležala na zadnjem sjedalu, a Tyson na podu ispod nje. Okrenula sam se i pružila ruku Tysonu, a on je spustio svoju njuškicu na moj dlan. I tako je cijelih nekoliko stotina kilometara njegova njuška bila na mojem dlanu.

Tysona više nema. Mrtav je. Sada, nakon deset mjeseci provedenih u mojem domu, Tyson je mrtav. Prije osamnaest sati morali smo ga eutanazirati. Imao je velik tumor na slezeni koji je iznenada puknuo. Sve je išlo brzo, prebrzo. Nije imao bolova, nije bilo patnje, samo je njegov pogled govorio da je došlo vrijeme za odlazak. Srce vidi, duša smiruje, ego vrišti, a razum propituje... Srce osjeća Tysonovu ljubav, duša zna da je vrijeme za odlazak, ego plače i vrišti u strahu od bola i gubitka, a razum kaže da hitno trebamo kod veterinara. Posljednji put. Nakon devetnaest sati iza njegove smrti otvaram Tysonov poklon... došao si u moj život, poklonio mi svoje srce i tako iscijelio moje, moja je duša opet sretna, a razum i ego mirni. To je tvoj veliki dar meni. Tako se nešto ne može ni kupiti ni platiti. I zato sretno putuj, moj Tysone!

PS. Jednom ću ispričati svima o tvojem thai chiju u vrtu, tvojoj intuiciji, tvojoj spremnosti da se prilagodiš, kako nisi imao namjeru prožderati moje susjede kad sam se rukovala s njima ono jednom, sjećaš se, i ispričat ću svima o tvom osmijehu koji je pomalo ličio na cerekanje.

Ćao, moj mali Zmaju sreće.

Pročitaj 5 načela za smanjivanje patnje životinja.