Moja kćerka, tinejdžerka, u čudu me gleda kad joj kažem da je u meni prisutan vrlo živi osjećaj što to znači biti u tim, osjetljivim godinama. I da mi se ne čini kao da je to bilo tako strašno davno kao što se njoj, vjerojatno čini. Čini mi se da s odmicanjem godina ne gubimo sjećanje ili iskustvo različitih životnih dobi
Kao da su sve one, koliko god bile različite, istovremeno u nama i čine onu jedinstvenu cjelinu zbog koje volim svoju dob, ovu, upravo sada. U njoj je, neraskidivo povezano, sve ono što sam tijekom godina prolazila, stoga i svaki trag unutra, ili pak izvana, volim jer je trag mojeg, jedinstvenog životnog iskustva. Pri tome mislim da i tvoje životno iskustvo isto sadrži tu posebnu jedinstvenost i neponovljivost, samo je važno na koji način to gledaš.
Volim svoje bore
Stojim pred ogledalom i gledam se onim dobro poznatim kritičkim okom. I kažem sama sebi: promjena, zar ne? Samo promjena. Volim svoje bore, jer me podsjećaju koliko i kako sam se smijala, podsjećaju me koliko puta sam bila bezrazložno zabrinuta, podsjećaju me koliko puta i kako sam izronila iz svojih tuga i kako sam se učila ljutnjom postavljati granice, ali ne ugrožavati ni druge ni sebe. Podsjećaju me na rast, radost, ljepotu življenja i zahvalnost, na posebnost koju imam i dijelim sa svima drugima. Kad bih ih izgubila, izgubila bih svoju povijest, izgubila bih tragove dragocjenosti svog života.
Na pragu svoje pedesete osjećam da je potrebno slaviti i cijeniti svaki dan koji proživljavamo, biti svjestan i prisutan što češće to možeš.
Izgubila bih izazove s kojima se susrećem kad se nađem pred ogledalom, izgubila bih mogućnost vidjeti ono iza, ono što je puno bitnije nego vidjeti površinu. Mogućnost da rastem i razvijam se. Moje promjene me uče kako zaista i istinski gledati i sebe i druge. One me uče kako da sve manje prostora dajem egu, a sve više prostora dostojanstvu. Uče me poniznosti i prihvaćanju.
Uče me tome da bore ustvari niti ne postoje, jer mi smo poput svjetlosti i zvuka, energetska polja. Druge ''dodirujemo'' svojom energijom i zračenjem, a ne materijalnim tragovima. Vitalna, životna energija daje moju mimiku, moja mimika stvara moje bore, a moja energija nema bore, one su samo iluzija na površini.
Buđenje
Od jutarnjeg buđenja i prve zahvalne misli za još jedan dan, užitak protezanja u toplom krevetu, osvježavajuće kapi pod tušem kojima hvatam ritam užurbanog jutra, topli doručak (imam tu veliku sreću da mi ga suprug priprema i pažljivo složi u zdjelice, kako slučajno ne bih odoljela i izjurila van da ne pojedem ništa), pas koji mi se svako jutro obraduje kad me vidi i donosi čarape i šlape u znak dobro-jutarnjeg pozdrava, ulazim u auto, jutarnja gužva na zagrebačkim cestama omogućuje mi da slušam omiljeni cd i pjevušim uz njega.
Gornji kadrovi nisu iz nekog idiličnog i romantičnog filma, ti isti kadrovi mogu izgledati dramatično poput nekakvog trilera: budim se ujutro pod stresom misleći koliko toga moram napraviti i riješiti danas, iskačem iz kreveta i štrecne me između lopatica, vrući tuš donese privremeno olakšanje, doručak je prevruć pa uzmem gutljaj i hodajući prema vratima spotaknem se o dosadnog psa koji stalno navlači čarape i šlape i onda uletim u groznu prometnu gužvu.
Već duže vrijeme odlučujem se birati prvi doživljaj iz kadrova, a svako malo me nešto podsjeti da sam u pravu. Kad god usporim i osluškujem svoj unutrašnji glas, znam da je to to. Prije nekoliko dana šetala sam psa i obično ga odvedem u jedan parkić blizu kojeg stanuje jedan poznati umjetnik. Upravo tih dana saznala sam da je iznenadno preminuo, 71 godina…
Moram više uživati u svakom danu
U parku pomislim: to je samo 21 godina od ovog trenutka za mene, ako mi je, npr., određeno da živim 71 godinu. A može biti i kraće, kao što može biti I duže, tko to zna? Samo 21 godina, pa zadnjih dvadesetak je prošlo brzinom svjetlosti, kako li će tek ove sljedeće? Moram više uživati u svakom danu, prva je pomisao koja mi je pala na pamet, toliko lijepih stvari ima – komadić plavog neba, krošnja drveta, dragi ljudi koje volim sresti i smijati se s njima, djeca, pa opet ljudi i tako.
Ovaj svijet je posebno, prekrasno mjesto i sada sam ovdje, ne znam za ubuduće, kao što nisam sigurna niti u prije. Osjetim bogatstvo, ogromno, veliko i nasmijem se sama sebi i prvom prolazniku, bogatstvo je svijetliti u tuđim životima.
I tako, nekoliko dana razmišljam što napisati u kolumni, padaju mi na pamet različite racionalne ideje. Pomislim kako bi bilo “pametno” pisati o ovome ili onome. Urednica me već drugi put nježno podsjeća da je vrijeme da nešto pošaljem, no sve što mi je palo na pamet jednostavno ne teče, stoji, pomislim kako sam u svojevrsnoj spisateljskoj blokadi.
A onda sjednem i pomislim: a zašto ne bih nešto posve osobno?
