Dragi moji, kako je početak godine predlažem da počnemo drugačije: naučimo drugi pokret glave gore – dolje i pomislimo i recimo da, što god se bude događalo, znam da ću se moći nositi s time. Da, prihvaćam što mi život donosi jer mogu to pretvoriti u svoju korist, u osobni rast, u životnu radost
Ili je nemir ili je strah… Tako je nekako, ako se dobro sjećam pjevao Johnny iz Azre, a mnogi će reći pa kako i ne osjećati jedno ili drugo (a možda i jedno i drugo) kad gledamo sve moguće prognoze za 2012. Mahnemo glavom lijevo i desno: i kažemo ili barem pomislimo u sebi – ne, nije dobro, loše nam se piše! I onda se čudom čudimo kada nam se loše zaista počne i događati.
Druga opcija kojoj često pribjegavamo jest: znala sam, rekla sam, grozno, katastrofa… I tako se ubacimo u ulogu žrtve jer eto život i tako i tako nije fer. Zvuči poznato? Vjerujem da sigurno ima onih koji dok ovo čitaju pomišljaju: lako je tebi ili njoj, tebi ili njoj sve ide lako i uspješno. Često nam se čini da je drugima lako ili lakše i da im sve ide kao ''podmazano'', no poanta uopće nije u tome što se nama ili drugima događa već kako se nosimo s onim što nam se događa.
Imamo sjajnu mogućnost izbora: percipirati vlastito življenje kao svakodnevnu borbu u kojoj gubimo ogromne količine energije (kao i u svakoj borbi zar ne?) ili percipiramo svoj život na način da je nemoguće predvidjeti što će nam se dogoditi, ali PRIHVAĆAMO ono što nam Univerzum ili život donese imajući povjerenje da sve ima smisla i tko zna od čega nas sve to u životu štiti. Život tada prestaje biti bjesomučna borba već plivanje nizvodno u kojem se osjećamo mnogo opuštenije i zadovoljnije.
Neki od nas skloni su i pri najmanjim izazovima dobivati ''živčane slomove'', doživljavati kao katastrofu ''prepreke'' u danu. Navest ću konkretna tri primjera:
- Jutarnja vožnja u autu, kasnimo, gužva je, zastoj i užasno se živciramo i naravno pri tome ne samo da zagorčavamo život sebi već i drugima (trubimo, psujemo, radimo brzoplete i rizične manevre). Kao da će nam to pomoći!? Umjesto da se opustimo i iskoristimo tu priliku da čujemo dobru glazbu, neki inspirirajući govor i iskoristimo to usporavanje za mirniji i snažniji početak dana.
- Čekamo nekog tko kasni, pogledavamo na sat, ljutimo se i nervozno lupkamo cipelom, prstima te puni negativne energije sami sebe ''filamo'' kako je to nedostatak poštovanja, itd. Svojim živciranjem sigurno nećeš ubrzati dolazak osobe koju čekate, a vjerujem da kao i ja nisi savršena pa se i tebi događa da kasniš. Kada netko kasni imamo sjajnu priliku ne raditi ništa, opustiti se ili iskoristiti prigodu i pročitati koju stranicu zanimljive knjige (zato je važno pri ruci ili u torbi imati neku dobru knjigu) ili jednostavno ne raditi ništa (što je apsolutni luksuz, još postajemo i zahvalni onima koji kasne!)
- Donesi mi! Daj mi! Napravi to i to! – izdajemo naredbe, u obitelji, na poslu i sl. Jer, naravno kažemo sebi i drugima, nemam vremena trošiti energiju na bespotrebne riječi i objašnjavanja. Agresivno je poželjno jer je jasnije, brže i učinkovitije! Još jedna iluzija… Molim te, hvala, blagost i nježnost otvaraju sva vrata i podsjeća nas: trebamo dati da bismo dobili!
Prihvaćanje straha
Strah i nemir isto tako treba prihvatiti, oni će uvijek biti dio našeg postojanja, no ne moraju ovladati nama i biti glavni osjećaj. Kada se pojave treba ih prihvatiti, prihvatiti ih da su tu, da postoje, ali oni nikako nisu sve što mi jesmo, oni su samo mali dio nas. S druge strane treba nastaviti unatoč strahu i nemiru jer jedino tako se možemo nositi s njima.
Pri tome strah da ćemo pogriješiti ili donijeti pogrešnu odluku bivat će sve manji i manji jer ne postoje greške dok god pokušavamo (samo učimo zar ne?) kao što ne postoji uspjeh pri odustajanju. Kao što netko pametan reče: uspjeh je nastavljanje puta unatoč neuspjesima.
Stoga, dragi moji, neka nam moto za 2012. bude: sve je ok i sve će biti ok.
