Kako se prosječan kupac uopće može snaći u džungli proizvoda s biopečatom, je li moguće razlikovati proizvode određene biokvalitete, te koliko je rastezljiv pojam bio namirnica otkriva Thilo Bode, autor nove knjige ''Krivotvoritelji hrane''
Slijede dijelovi iz knjige ''Krivotvoritelji hrane'' u izdanju Mozaika knjiga, autora Thilo Bodea, bivšeg šefa Greenpeacea za Njemačku i osnivača Foodwatcha. Autor u svojoj knjizi otkriva kako prehrambena industrija na posve legalan način vara kupce navodeći lažne podatke na deklaracijama - od sastava namirnica, preko podrijetla sve do količine, a objašnjava i koliko je rastezljiv pojam "bio namirnica".
Važno je znati podrijeklo sirovina za bio namirnice
Sve se više novih varijanta bioproizvoda nudi na konvencionalnom prehrambenom tržištu jer se proizvođači počinju ravnati po industrijskim normama, ali s motom: ''Ponedjeljkom ćemo na traci proizvoditi biopizzu, a sve ostale dane normalnu pizzu.'' Ili čokoladice. Ili juhe iz vrećica. U praksi to dopušta velikim brendovima dvostruku prednost: prodavati artikle više profitne marže i istovremeno osigurati više mjesta na policama prigodom izlaganja – na štetu malih bioproizvođača, svjesnih prave kvalitete proizvoda.
Jedno od obilježja bioiluzije zasigurno je činjenica o gotovo nikakvom spominjanju podrijetla sirovina za proizvodnju takvih namirnica. Njihovi proizvođači ni u kom slučaju ne stoje na čelu oštre rasprave oko transparentnog označavanja podrijetla sirovina. Točno to i očekuju mnogi potrošači bionamirnica da bi mogli odlučiti žele li zaista kupiti proizvode od bioličija iz Južne Afrike ili biokomorača iz Kine.
Međutim, mnogi proizvođači ekološke hrane bune se protiv takvih detalja koji bi kupcu otkrili stvarne sastojke proizvoda. Očigledno je da bi se kroz pečat sastojaka otkrilo pravo podrijetlo svakog bioličija iz Južne Afrike, koji nije tako prijateljski nastrojen klimi, te da konvencionalni prehrambeni proizvodi nisu odmah i »zagađivači klimatskih uvjeta«. Mnogi proizvođači ne žele izložiti nutricionističke vrijednosti sastojaka prehrambenih proizvoda jer bi im se moglo dogoditi »crveno svjetlo« ili, drugim riječima, prekomjerni iznos sastojaka koji nije prilagođen biotržištu – a tada bi potrošačima postalo jasno da i njihove biopahuljice za doručak sadržavaju prekomjernu količinu šećera i da je müsli biopločica prava masna i šećerna bomba.
Imitacija bioproizvoda
Stoga se mnogi proizvođači bioproizvoda ne ponašaju ništa bolje nego proizvođači konvencionalnih namirnica i tako postavljaju na tržište neprovjerene proizvode, koji su miljama daleko od izvorne ideje prehrambenih bionamirnica. U ideji bioproizvoda nikada se nije htjelo uvesti prodaju energetskih napitaka, torti od višanja u kartonu i jogurta s »čokoladnim kuglicama«. Pod biouvjete nikada nije spadalo unošenje konvencionalnog prehrambenog asortimana koji je nastao kao posljedica imitacije bioproizvoda. Osim ako i kod bioproizvoda nije riječ samo o sloganu i logotipu kao ključnim poticajima unapređenju prodaje poput onih za olimpijske igre i svjetska nogometna prvenstva, kada posve neodrživa poduzeća u ljetnom razdoblju odjednom otkriju svoju strast za nogometom i na tržište postavljaju svoje »sportske« varijante proizvoda.
Što znače biopečati?
Nikakvo čudo – čak ni biopečati ne uspijevaju stvoriti jasnu predodžbu o proizvodu – naprotiv. Čak i deset godina nakon biobooma, mnogim proizvođačima nije jasno kako taj šesterokutni zeleni pečat za bioproizvode Europske unije, kao i proizvodnja same robe te nadzor hrane, reprezentira samo najniže biostandarde. Time se objašnjava zašto većina svih bioproizvoda koja se može kupiti u trgovinama na ambalaži ima službeni šesterokutni biopečat, ali samo mali dio njih pečat udruge uzgajivača Demeter i Bioland, koji imaju znatno veće standarde kvalitete. No prema propisima EU, biopečatom označeni proizvodi – upravo zato što predstavljaju najniži standard za bioproizvode – dovode do zablude u vezi sa stvarnim načinom proizvodnje.
Počinje time da se kupac mora znati snaći u toj džungli proizvoda s biopečatom. Jedan takav je i logo uveden u Europskoj uniji sredinom 2010. godine, koji je u obliku svijetlozelenog pravokutnika s bijelim zvjezdicama koje ocrtavaju siluetu lista; paralelno s tim postoje međunarodne oznake kao što je – u Njemačkoj najpoznatiji – biošesterokut, te regionalni ili privatni logotipi najvećih poljoprivrednih pokreta kao što su Demeter ili Bioland; i zaključno s mnoštvom besmislenih konvencionalnih pečata robe što ih proizvođači djelomično sami sebi dodjeluju i koji imaju kvalitetu koja često sugerira pojmove poput »garancija kvalitete«, »kontroliranog podrijetla« ili »testirano sigurna kvaliteta.
Potrošaču je u tom neredu gotovo nemoguće razlikovati proizvode određene biokvalitete. Mnoge kriterije kvalitete poput regionalno podrijetlo, korištene pasmine ili vrste, poseban pogon za proizvodnju nije svima odmah lako prepoznati.
Više o knjizi ''Krivotvoritelji hrane'' u izdanju Mozaika knjiga pročitaj u našoj čitaonici.