Kad pas reži na tebe, je li ljut? Kada vjeverica pobjegne uz drvo kada se čovjek približi, je li to strah? Kad slon danima stoji na mjestu gdje je drugi uginuo, tuguje li? Ako živiš sa životinjom mogla bi pomisliti da je odgovor očit, ali ipak pitanje ostaje otvoreno.
Raspoloženje nije isto što i emocija. Emocije se brže mijenjaju dok raspoloženje ima trajniji karakter. "Raspoloženje je blago čuvstvo koje traje kraće ili dulje vrijeme. Ako je ugodno, govorimo o 'dobrom raspoloženju', a ako je neugodno, o 'neraspoloženju' ili 'zlovolji'. Raspoloženje često kao stav ostaje iza nekih jačih emocionalnih reakcija, npr. radosti, žalosti ili ljutnje, ali može biti izazvano i nama nepoznatim uzrocima, poput nekih obilježja stanja u kojem se nalazimo, a koje nas podsjeća na neko drugo, ugodno ili neugodno stanje. I neka tjelesna stanja (npr. umor, bolest) izazivaju promjenu raspoloženja, a sličan učinak izazivaju sjećanja, brige ili misli", navodi Hrvatska enciklopedija.
Odgovor na pitanje - osjećaju li životinje svjesno raspoloženje kao mi, nemamo, ali na njega je pokušao dati odgovor filozof Peter Godfrey-Smith u svojoj knjizi Metazoa o kojoj je pisao The Guardian. Predložio je da se prate tri ponašanja koja mogu pružiti tragove i približiti nas odgovoru:
1. Njeguje li životinja, štiti li i brine li se za svoje ozlijeđene dijelove tijela?
Mnoge životinje to rade, uključujući ptice, sisavce, hobotnice i rakove, dok muhe mogu izgubiti ud i dalje nastaviti normalno.
2. Procjenjuju li životinje moguću dobit?
Rakovi toleriraju strujne udare kako bi ostali na mjestu ako se uokolo širi miris predatora.
3. Traži li životinja kemikalije za ublažavanje bolova nakon ozljede?
Kokoši to rade - biraju hranu s lijekovima umjesto uobičajene hrane kada su ozlijeđene. Neke će ribe plivati u plićim vodama, gdje grabežljivci mogu vrebati, kako bi došle do opioida i konzumirale ih. Pčele, međutim, ne pokazuju takva ponašanja.
Prijelaz s raspoloženja na emociju je teži jer pitanje životinjskih emocija ovisi o tome kako uopće definirati "emociju". Neki znanstvenici misle da su emocije specifični osjećaji, kao što je strah od straha i pitaju se osjećaju li ih druge životinje. Drugi ih znanstvenici definiraju kao ponašanja korisna za preživljavanje, poput radnji koje omogućuju životinji da pobjegne predatoru.
Svaka od ovih definicija emocija zahtijeva ljudsko zaključivanje - promatranje fizičkog stanja životinje i nagađanje njegovog psihološkog značenja. Kako bismo riješili ovaj problem, pokušaj odvojiti ljudsku perspektivu. Zamisli muhu, štakora i osobu u situacijama koje bismo smatrala zastrašujućima. Zamahni muholovkom iznad muhe i ona će brzo protrljati noge. Nauči štakora da audio ton poveže s bolnim šokom i onda odsvirajte samo ton i štakor se ukoči na mjestu. Promatraj čovjeka kojeg prati stranac u mračnoj ulici, čovjeku se šire zjenice, stalno se osvrće i ubrzano mu lupa srce.
Znanstvenik promatrajući muhu, štakora i čovjeka zaključuje da su svi izloženi prijetnji i stoga su u stanju straha. Ali ovdje je zanimljiva stvar da ova tri primjera fizički nemaju gotovo ništa zajedničko, osim suočavanja s opasnošću. Uključuju različite vrste mozgova u različitim situacijama, pokrećući različite vrste tijela na različite reakcije. Dakle, gdje je sličnost zbog koje sve tri situacije izazivaju "strah"?
To je u vlastitom mozgu znanstvenika. Možda ćeš doživjeti svijet pun životinja koje plaču od tuge, zavijaju od užasa i šuljaju se od osjećaja krivnje, ali to su ljudski zaključci koji daju značenje ponašanjima kao što su plač, vrištanje i šuljanje. Autor ove teze ne kaže da su emocije izmišljene, nego da su naši mozgovi evoluirali da odmah grupiraju stvari kao slične, čak i kada su fizički različite, poput muha koje trljaju noge, ukipljenih štakora i ljudi širom otvorenih očiju.
Ovako kategoriziramo većinu vremena, a da toga nismo svjesni. Kao primjer iz druge grane znanosti Godfrey - Smith navodi, Merkur, Zemlja i Jupiter su planeti pa moraju biti slični na neki način, zar ne? Merkur je malena, vruća, neplodna stijena. Zemlja je tri puta veća i njena površina je uglavnom voda, koja vrvi životom. Jupiter je gigantska kugla plina. Gdje je sličnost? U našim mozgovima. Usredotočeni smo na apstraktne značajke kao što je "kruženje oko sunca" i zanemarujemo goleme razlike u veličini i supstanci kako bismo grupirali ta nebeska tijela u istu kategoriju. Veliki kamen u svemiru je fizički stvaran, ali kategorija "planet" je ljudska kreacija.
Emocije koje vidiš i čuješ kod drugih također su ljudske kreacije. Kada drugu životinju doživljavaš kao strašljivu, ne "otkrivaš" strah ni u kojem objektivnom smislu. To je konstrukcija u mozgu koja se događa automatski i brže nego što možeš pucnuti prstima. Tvoj mozak grupira različite pokrete, zvukove i druge fizičke signale zajedno, u istu kategoriju, kako bi im dao emocionalno značenje. Ako muha ispod muholovke nadvijene nad njom trlja noge jednom prilikom, ali se ukoči u drugoj, ljudski mozak može generalizirati oba slučaja kako bi protumačio muhu kao da je u stanju straha. Ali jesu li mozgovi muha opremljeni da idu dalje od fizičkih značajki i konstruiraju ovu razinu značenja? Odgovor je vjerojatno ne.
Možda životinje osjećaju nešto što mi uopće ne možemo shvatiti
Mozgovi nekih životinja, poput mozgova čimpanzi, mogu apstraktno kategorizirati, ali koliko znamo samo ljudi u većoj mjeri mogu apstraktno razmišljati. Stanje straha životinja stvarno je za ljudske promatrače, ali ne nužno i za samo stvorenje/životinju. Znanstvenici, moraju biti izuzetno oprezni da odvoje svoja fizička zapažanja od mentalnih nagađanja. Ali kad znanstvenici svuku svoje kute, moglo bi biti korisno pretpostaviti da druge životinje imaju iste emocije kao i mi jer to potiče empatiju - lakše ih je primiti u svoj moralni krug i zaštititi ih. Empatija je važna, ali ovo nas gledište također dovodi u iskušenje da druge životinje vidimo kao inferiorne verzije ljudi, pune emocija, ali bez racionalnosti koja bi pomogla u kroćenju tih emocija. Postavljanjem sebe na vrh životinjskog carstva na ovaj način možemo doći do toga da maltretiramo stvorenja koja se nama čine manje sofisticirana nego što jesu.
Možda je s više poštovanja i znanstveno korisnije promatrati životinje pod njihovim vlastitim uvjetima. Psi mogu namirisati stvari koje mi ne možemo. Ptice mogu vidjeti boje koje mi ne možemo. Pa možda i oni mogu osjetiti stvari koje mi ne možemo. Kada jedan slon danima stoji uz tijelo drugog, očito se nešto događa, ali zašto to mora biti primitivna verzija ljudske tuge? Kako znamo da slon ne čuva tijelo od strvinara, ne likuje nad smrću suparnika ili doživljava nešto drugo što nikako ne možemo shvatiti? Ideja da druge životinje dijele naše emocije je uvjerljiva i intuitivna, ali odgovori koje dajemo mogu otkriti više o nama nego o njima.
