Odlične penjačke vještine omogućile su penjaču i ljubitelju aktivnosti na otvorenome Luki Tambači da fotografijom dokumentira nevjerojatne kadrove koji spajaju čovjekov pokret s prirodom. Smatra kako su u penjanju najefektnije upravo fotografije koje nastanu kada se sportski trenutak uspije ubaciti u kontekst prirode i trenutnog okruženja
Čovjekova stalna potreba za većim
Kada su početkom prošlog stoljeća počela osvajanja najviših svjetskih vrhova, novinari su upitalibritanskog pionira himalajizma Georgea Malloryja zašto se želi popeti na tada neosvojeni Mount Everest, a on je odgovorio – zato što je tamo. To se danas smatra jednim od najpoznatijih citata u planinarenju i penjanju, a o istinitosti tvrdnje i motivima bi se složili i mnogi penjači današnjice, pa tako i Luka Tambača, penjač i ljubitelj aktivnosti na otvorenom, kojeg sama strast prema penjanju i fotografiranju tjera na naporne uspone po planinskim liticama.
''Vjerojatno je tu prisutna i čovjekova stalna potreba za većim, jačim i boljim pa se tako nakon već isprobanih stvari odmah počinje razmišljati o novim izazovima i tako u beskonačnost'', napominje. Doduše, stil penjanja koji Luka većinom prakticira ne stavlja imperativ na osvajanje vrhova i visina, nego na težinu pokreta i kompleksnost njihova povezivanja na relativno kratkoj stijeni, što danas nazivamo sportsko penjanje.
Spoj prošlosti i budućnosti kroz fotografiju
Iako je cijeli život bio okupiran različitim aktivnostima u prirodi, Luka se penjanjem i fotografijom počeo ozbiljnije baviti za vrijeme fakulteta kada mu je postalo izazovno dokumentirati trenutke na stijeni, tražiti nove i različite kadrove, fotografirati putovanja, atmosferu i druženja penjača. Do sada je imao nekoliko samostalnih izložbi penjačke i općenito 'outdoor' fotografije, a radovi su mu bili objavljeni u mnogim stranim časopisima. ''Penjanje je jedan jako lijep sport, zapravo i više od sporta. Usporedio bih ga sa surfanjem gdje se oko sporta stvara cijela subkultura, zajednica ljudi koji žive određeni stil života i u neku ruku podređuju cijeli život tome. Bonus svemu jest što se sve odvija u prirodi!''
Upravo stoga je Luka svoj fotografski fokus usmjerio prvenstveno na odnos prirode i čovjeka u pokretu. ''Priroda je sama po sebi jako lijepa i zanimljiva, međutim puno mi je zanimljivija kada u taj kontekst stavim čovjeka koji pritom potpuno promijeni dimenziju. Fotografije planina, zalazaka sunca i slične su stvarno prekrasne, ali izgledaju jednako danas i izgledat će jednako za 100 godina'', tvrdi te pojašnjava: ''Anića Kuk u Paklenici je uvijek isti na svim fotografijama, takav je kakav je. Međutim, kada u Anića Kuk dodam element čovjeka, po mogućnosti nekog prijatelja, cijela fotografija dobije drugi značaj jer će se za nekoliko godina biti lijepo sjetiti dana kada smo žarili mladošću i penjali se. Fantastične su mi stare penjačke fotografije jer mi je jako zanimljivo vidjeti kako su se nekada penjali i kako se tada boravilo u prirodi.''
Prepuštanje kreativnosti i atmosferi
Kako je većina njegovih putovanja do sada bila povezana s penjanjem, tako je i najveći broj fotografija penjačke tematike, a dokumentirani su većinom u Europi te ponešto u Americi i Aziji. ''Za vrhunsko penjačko iskustvo se ne mora putovati na kraj svijeta, dovoljno je za vikend otići u Paklenicu, Buzet ili Sloveniju koji su inače najpopularnija vikend odredišta zagrebačkih penjača, dok se za godišnji odmor odlazi na malo dalje destinacije.''
Lukine osobno najdraže fotografije nastale su povodom odlaska u Magic Wood, jedno od njegovih najdražih penjačkih odredišta. ''Magic Wood se nalazi u planinskom okruženju jugoistočne Švicarske i vrlo je poznat u penjačkom svijetu zahvaljujući odličnom granitu i prekrasnoj crnogoričnoj šumi u kojoj se te stijene nalaze. Društvo je tamo vrlo multikulturalno, dolaze penjači iz cijelog svijeta, a aktivnosti se svode na penjanje tijekom dana i zabavu uz logorsku vatru navečer. Cijela atmosfera me uvijek motivira penjački i fotografski pa se tamo najbolje prepustim kreativi.''
Kontekst prirode i trenutnog okruženja
Smatra kako su u penjanju najefektnije fotografije kada se sportski trenutak uspije ubaciti u kontekst prirode i trenutnog okruženja, odnosno kada penjač radi neki težak pokret, a pritom se u kadru vide eksponiranost stijene i osjećaj prostora u kojem se penjač nalazi. ''Da bi se bavilo penjačkom fotografijom nije nužno biti vrstan penjač'', objašnjava Luka, no dodaje kako je ipak važno poznavati i voljeti taj sport. ''Za vrijeme uspona događaju se razni trenuci koje je puno lakše uočiti i predvidjeti ih ako se poznaje materija. Također, vrlo je bitno poznavati tehnike rada na visini jer se za vrijeme većine snimanja potrebno uz pomoć specijalizirane opreme popeti ili spustiti po fiksiranom užetu do željene pozicije fotografiranja, a s koje se zatim hvata uspon penjača na stijeni.''
Napominje kako tehnika fotografiranja s fiksiranog užeta poprilično olakšava posao penjačkog fotografa jer se samim time on ne mora jednom rukom držati za stijenu, a s drugom baratati fotoaparatom, već sjedi u pojasu prikopčan za uže i čeka penjača. ''U penjačkoj fotografiji je raznolikost kadrova i mobilnost prilikom fotografiranja vrlo ograničena. Naime, nakon što se fotograf pozicionira na užetu, manevarski prostor mu je vrlo mali. Može se kretati užetom gore ili dolje i to je to, tako da je vrlo važno unaprijed razmisliti na koji dio stijene se najbolje smjestiti jer kasnije više nema micanja'', pojašnjava Luka.
Saznaj više o prednostima planinarenja.
