Na spomen na Dan žena prvo u meni ožive sjećanja na vrijeme pohađanja osnovne škole (sedamdesete godine prošlog stoljeća). Sve mame, učiteljice, profesorice su taj dan išle na frizuru, a glavni zvuk u uredima, školama i na ulicama bilo je šuštanje celofana u koji su bili zamotani karanfili
Jedan dan pažnje...
Oni šatirani karanfili su bili posebno na vrijednosti jedno vrijeme. U školi smo izrađivali čestitke za bake i mame, a predvečer istog dana vraćajući se kući iz škole nije bila rijetkost sresti slavljenike muškog spola kako teturaju na ulicama. I to je bilo to, svi su obavili svoju ''dužnost'', iskazana je pažnja prema ''drugaricama'', frizure (tzv. trajne ondulacije su potrajale još jedno vrijeme kao i karanfili u vazama). Jedan dan pažnje dosta, a onda povratak u rutinu svakodnevice.
Danas nas pokušaju podsjetiti na važnost tog dana, ukazati na različite probleme žena u društvu i tako se još jedan fragment našeg življenja pokušava izdvojiti izvan cjeline. Čini mi se da, u stvari, dok god trebamo Dan žena (a moglo bi se prenijeti i na druge ''Danove'') do tad ćemo, poput odvajanja klice i mekinje od ostatka žitarice, dakle procesirano i rafinirano, fragmentirano promatrati pojavnosti oko sebe i živjeti u iluziji da se nešto događa.
Rutina nas odmiče od nas samih
Ne, nisam protivnik slavlja i obilježavanja, no nekako nisam pristalica ''nabrijavanja'' i na silu obilježavanja bez pažljivog zaustavljanja i promatranja cjeline te pokušaja da obuhvatimo i zaokružimo stvari umjesto da ih beskrajno raščlanjujemo. Pa i same se danas češće osjećamo ''rastavljene na dijelove'' nego kao zaokružena, zadovoljna cjelina. Jedan od razloga sigurno je rutina, koja nas odmiče od nas samih i time čini nesretnima.
Ima lijepe sigurnosti i opuštenosti u ritmu i stvarima koje teku svojim redom, no koliko god da nešto bilo dobro ako predugo traje zamara. Poput sjedenja u najudobnijoj fotelji, u prvo vrijeme uživaš i opuštaš se, ali se nakon nekog vremena ipak želiš podignuti i ustati, zar ne?
Na to nas i sama priroda podsjeća: gdje ima najviše bogatstva u okolišu, gdje su najbolji uvjeti za život i obilje hrane? U umjerenom klimatskom pojasu, dakle tamo ili ovdje gdje se izmjenjuju četiri godišnja doba. Tu se ljepše i lakše živi za razliku od ekstremnih uvjeta (jednog godišnjeg doba) gdje se teže i kraće živi. Tamo gdje su promjene u ritmu učestalije tamo je plodnije i bogatije.
Ženski ciklusi
Naš menstrualni ciklus unutar jednog mjeseca ima faze ''povlačenja'' i faze ''izlaska'', poput plime i oseke izmjenjuju se i naše sposobnosti, pa smo u jednoj fazi prijemčivije za neke stvari, u drugoj fazi za nešto drugo. Nevolja nastaje kad mi same, a onda i naša okolina očekujemo cijelo vrijeme isto.
Promjena u ritmu i sam ritam promjene mudrost je kojem nas uči naš ciklus jer i mi poput prirode imamo različite faze, različita ''godišnja doba''. Prisjetiti se tog važnog kompasa u našem življenju neophodno je za češći osjećaj cjelovitosti te što rjeđi osjećaj skupljanja vlastitih razasutih komadića.
Napravi nešto drugačije!
Stoga, dobro je imati različite ''Dane'' i obilježavanja, da nas podsjete, promijene rutinu i ''natjeraju'' nas na nešto drugačije. A bilo bi dobro da nas s vremena na vrijeme ''natjeraju'' da se odmaknemo od svega kako bi se ponovno primaknule sebi, vratile se, osjetile i ponovno zavoljele.
I to ne mora biti samo putovanje (iako izvrsno dođe), to može biti šetnja dijelom grada u kojem dugo nismo bile, odlazak na posao drugom rutom/ulicom. I možda najvažnije vrijeme i prostor da čujemo i osluhnemo same sebe i podsjetimo se da je najvažnije putovanje ono prema vlastitoj unutrašnjosti.
Možda i nije slučajnost da je Dan žena dolazi s prvim mirisima proljeća u zraku. ''Zove'' promjenu, stvara ''leptiriće'' u trbuhu i poručuje: živa sam!
Stoga neka vam je sretan, radostan i nježan Dan žena, podsjetnik da je promjena nužna za očuvanje naše cjelovitosti.
