Kad se smanji ljetni 'žar' i kolovoz počne postajati rujan, na poljima počnu 'debljati' bundeve, a u kuhinjama, barem u sjećanju ako ne i stvarno, pripremati se zimnice - imaš osjećaj da te priroda miluje i ljuljuška u izmjeni ritma one, najljepše, srčane melodije
Kao da te u tom prijelaznom periodu, između vrućine i sparine ljetnih dana te uskoro očekivane hladne vlage i prolaznog 'umiranja' (opadanja lišća), prima u naručje, mekano, iskusno i vješto, poput bake kroz čije je ruke i naručje prošli njih najmanje nekoliko pa je to privremeno utočište okrjepa za naredne izazove.
Poput čari miholjskog ljeta
Možda si rođena u rujnu, začeta, nošena, možda te nekada davno neko blaženo ljudsko biće ljubavlju oplemenilo, podiglo i hranilo. A možda si se samo srela sa slatkastim okusom kasnog ljeta. Nije to onaj magični, zanosni okus neodoljive čokolade koji te ostavlja bez daha i u kojemu se izgubiš, već slatkasti, puni, umirujući okus već spomenute bundeve, koji ne izaziva euforiju već unutrašnje milovanje koje želiš i češće ponoviti jer hrani, a ne iscrpljuje, jer stvara vitalnu podlogu za neke povremene i neophodne doživljaje izvan i preko postavljenih granica. Pa se onda i povremeni 'čokoladni' izleti imaju na što osloniti, a ne samo povećati prazninu koja godinama raste i odvaja te od suštine blagosti i blagosti suštine.
To nije onaj zarazni i pomalo histerični smijeh u koji ponekad volimo uroniti, blagost se smješta na kutovima usana, u milom pogledu očiju i polaganim pokretima koje koristiš kada u rukama imaš nešto posebno dragocjeno i krhko pa svu svoju pažnju usmjeravaš na njegovanje te posebnosti. Ah, pažnja, kad osjetiš posvećenost i zaustavljanje vremena u tom posvećivanju pa postaješ jedno sa svime i neodjeljivo od jednog i svega. A ponekad blagost dođe i iz svoje suprotnosti, kao kada u trenutku ljutnje, strogoće, tvrdoće i nepopustljivosti sam sebi priuštiš luksuz i kažeš, a što ako nije tako? A što ako nije bitno? I što ako umjesto grubošću pokušavaš s mekoćom i blagošću? I otopiš se iznutra kako bi ojačala izvana i postaneš i propusna i jaka i mekana, a neuništiva.
Blagost pripitomljava i okrutne
Pa onda, umjesto da istrgneš papir iz nečijih ruku i grubo ga vratiš, nesvjesno i žustro uzmeš čašu, istim načinom dodaš čašu i tako i sjedaš i ustaješ, ulaziš, izlaziš, jedeš, voliš, moliš, preklinješ, plačeš. Nemaš vremena ni za što osim za žestoko jer samo se tako može naprijed, misliš, kažeš, djeluješ. Multitasking je općeprihvaćeni 'must have' opstanka. U kineskoj tradiciji postoji i razmišljanje da je slatkasti okus kasnog ljeta energija koja hrani srednji dio našeg tijela: želudac, slezenu i gušteraču. Kad su oni 'nahranjeni' tom blagom, okruglastom, slatkastom energijom, onda je centar našeg tijela i organizma stabilan, jak, osjeća sigurnost i mir pa se lakše nosi s vanjskim izazovima.
Bljutavo ili samo blago?
U toj mirnoj blagosti kupaš se kao pod suncem miholjskog ljeta. Sve je nekako usporeno i lagano, poput krčkanja pekmeza na laganoj vatri koji se isto tako lagano i miješa. Ne možeš ubrzati prirodu, a uz to zadržati i blagost. Kao što za prirodno kisele krastavce treba vrijeme da bi prirodno fermentirali pa su na kraju slatkasto kiseli i blagi, a ne žestoko kiseli jer je dodavan industrijski ocat. Možda si se i odučila od blagosti pa je u čudu promatraš kad je 'sretneš' jer nije žestoka pa je ne možeš nigdje smjestiti. Kao kad nakon žestine šećera probaš bundevu ili slatkasti proso pa kažeš da je bljutavo, a ustvari je samo blago.
Ili je tumačiš kao slabost samo zato što si naučila da te dotakne i dojmljivo bude žestoka, nametljiva i glasna. Ili ti je dosadno pod krošnjom drveta jer 'ništa se ne događa'.
Usudi se i potraži je
Možda ćeš je morati i potražiti u nekoj staroj bakinoj škrinji, zaboravljenoj na tavanu pod debelim slojem prašine. Možda će se 'slučajno' naći u tvojim rukama, poput neke davne fotografije, nekog natpisa koji primijetiš na zgradi dok je crveno na semaforu ili pronaći u glasu neznanca koji ima glas baš kao... Kad je nakon dugo vremena ponovno sretneš možda pomisliš kako ti je kiša prerano, prije jeseni, dotaknula lice, ali ćeš je poželjeti nositi stalno sa sobom jer ona svijetli u mraku i kad je naoko nevidljiva.
I tvoje iskustvo blaga i bogatstva će se zauvijek promijeniti, kao onda kada prvi put spoznaš da te tvoji voljeni ne napuštaju pa ih osjetiš u povjetarcu koji pomiluje tvoje lice, u krošnji koja lagano 'zazvoni' i u zahvalnosti prisustva kojom te život daruje. Tvoja ruka će onda nježno doticati različite životne dragocjenosti koje svakodnevno srećeš svjesna da se više nikada neće ponoviti, a tvoja će te blagost voditi istinskom blagostanju i plemstvu vrlina. Pokloni se i budi blagonaklona.
Još kolumni Jadranke Boban Pejić potraži ovdje.
