Nova istraživanja pokazuju da te manjak samoće može dovesti do gubitka sposobnosti razumijevanja tko si i što ti je važno.
Ideas Ted prenosi istraživanje E.O. Wilsona, biologa i prirodoslovca s Harvarda, "Half Earth" o borbi za naš planet, u kojem predlaže da se polovica Zemljine površine odredi i zaštiti kao konzervatorij. Ističe da su ljudi od 1970. godine uništili više od 30 posto šuma i morskog ekosustava, prema Svjetskom fondu za prirodu. Uništavanje je bila nenamjerna posljedica rasta stanovništva, želje za povećanim materijalnim bogatstvom i udobnošću te povezane potrebe za većom energijom. Na sličan način uništavamo svoje unutarnje biće kroz suživot s tehnologijom.
Uništavanje našeg unutarnjeg bića zbog žičane povezanosti još je novija i suptilnija pojava. Nedostatak vremena za usporenost, razmišljanje, privatnost i samoću, tišinu, nemogućnost mirnog sjedenja u stolici petnaest minuta bez vanjske stimulacije - sve to dogodilo se vrlo brzo i gotovo nevidljivo. Prije sto pedeset godina telefon nije postojao, prije pedeset godina internet nije postojao, a prije dvadeset pet godina Google nije postojao.
Situacija je strašna, a kao i kod globalnog zatopljenja, možda smo već blizu točke bez povratka. Nevidljivo, gotovo bez najave, gubimo sebe. Gubimo sposobnost da znamo tko smo i što nam je važno, stvaramo globalni stroj u kojem je svatko od nas dio stroja koji neumorno vođen brzinom, bukom i umjetnom hitnošću žičanog svijeta.
Što možemo učiniti?
Wilson predlaže da moramo stvoriti novu naviku uma, kao pojedinci, ali i kao društvo. Potreban nam je mentalni stav koji cijeni i štiti mir, privatnost, samoću, sporost, osobnu refleksiju, koji poštuje unutarnje ja, koji omogućuje svakome od nas da lutamo bez rasporeda unutar vlastitog uma.
Na Wilsonovo kontroverzno razmišljanje o prirodi, nadovezuju se psiholozi sa sličnim prijedlozima za ljudski um: polovica našeg vremena dok smo budni, treba biti rezervirana za razmišljanje u tišini. Inače, uništavamo unutarnje ja i naše kreativne kapacitete. Različiti trenuci tijekom dana mogu biti posvećeni kontemplaciji i miru, slobodi od vanjskog svijeta.
Kako kultivirati misaone navike uma?
Prije dvadeset godina, profesorica u srednjoj školi u Arlingtonu u SAD-u započela je nešto novo sa svojim učenicima. Na početku svakog školskog sata cijeli razred je sjedio četiri minute u tišini. Profesorica je smatrala da su školski dani prebrzi i ispunjeni bukom i da tišina može pomoći u koncentraciji. Rezultati ovog eksperimenta bili su čudesni, učenici su bili smireniji i usredotočeniji.
Da bi se razvile nove navike uma, različite skupine moraju koristiti različite metode. Neka preporuke su:
- Učenici - desetominutno razdoblje tišine tijekom školskog dana. Učenici mogu tiho zapisivati misli u bilježnicu za to vrijeme. Različite škole imaju različite kulture i svaka škola će znati kako najbolje uspostaviti ovo razdoblje šutnje
- Studenti - "introspektivni" intenzivni tečajevi koje stvara svaki odjel. Svaki bi student trebao polagati barem jedan takav tečaj svakog semestra. Introspektivni tečajevi, koji se temelje na određenoj temi odjela - primjerice, povijesti ili kemije - imat će smanjeno opterećenje čitanja i zadataka te ohrabriti učenike da iskoriste slobodno vrijeme kako bi razmislili o tome što uče i povezali ga sa svojim životom i životnim ciljevima.
- Radno mjesto - u mirnoj sobi zaposlenike se može poticati da provode pola sata svaki dan meditirajući, razmišljajući ili jednostavno šuteći. Pametni telefoni i računala neće biti dopušteni u tihoj sobi. Ovo razdoblje tišine ne bi bilo dio redovite pauze za ručak.
- Obitelji - isključiti se tijekom večeri, možda za vrijeme večere treba isključiti sve telefone, mobitele, računala i ostale uređaje. Večera bi trebala biti vrijeme za tihi razgovor.
- Pojedinci bi trebali razmišljati o tome kako provode svoje vrijeme svaki dan, pola sata dnevno trebaju biti udaljeni od tehnologije, kao što je šetnja, čitanje ili jednostavno sjedenje u tišini.
-
Društvo - u cjelini bi trebali biti propisane zone bez korištenja mobitela na javnim mjestima, a i zakoni o radu u kojima su radnicima jamči pola sata tišine na radnom mjestu.
Za stvoriti nove navike treba vremena
Vjerujem da možemo razviti nove navike uma s tehnologijom, ali trebat će vremena. Najprije moramo prepoznati opasnost. Svakako, mlađi bi ljudi trebali preuzeti odgovornost za svoju ovisnost o tehnologiji koja šteti njihovom unutarnjem biću. Ali zar ne bi mi koji smo stvorili taj svijet trebali preuzeti više odgovornosti? Mi smo same žrtve, ali smo i počinitelji. Ne dugujemo li našoj djeci svijet u kojem se njihovi kontemplativni životi cijene i podupiru? Zar to ne dugujemo sebi?
Iako je mijenjanje navika uma teško, moguće je. Uz malo odlučnosti, svatko od nas može naći pola sata dnevno kako bi gubili vrijeme. A kad to učinimo, dajemo dar sebi i našem duhu. To je čast tog tihog, šaputavog glasa, oslobođenje od kaveza žičanog svijeta, to je sloboda.
