Ako se svi možemo složiti oko jedne stvari, to je da je varanje partnera jednostavno pogrešno, zar ne?
Ipak, toliko ljudi to još uvijek radi, pa se postavlja pitanje zašto? Prema modernim stručnjacima za veze, razlozi za varanje uglavnom se temelje na okrivljavanju: Varao je jer se njegova partnerica udebljala. Bilo mu je dosadno, jer se nije osjećao cijenjenim. Varala je jer više nije bilo romantike u vezi. Pa, ako je sve to istina, kako onda objasniti istraživanje koje jasno kaže da čak i ljudi koji su sretni u braku varaju?
Varanje nije nešto što možemo kontrolirati. I, ako ćemo biti iskreni, jedan od strahova koje osjećamo jest da će nas netko koga volimo povrijediti i izdati.
Varanje ne vodi nikamo
Svi to radimo (i oduvijek smo to radili). Unatoč tome što mnogi moralno osuđuju nevjeru, u svakoj kulturi diljem svijeta, tijekom svakog razdoblja zabilježene povijesti, među svakom rasom i religijom te u svakoj društvenoj strukturi, varanje se događa - i to često.
"Unatoč našem stavu da je nevjera nemoralna, bez obzira na naš osjećaj krivnje kada se upuštamo u nevjeru, unatoč rizicima za obitelj, prijatelje i egzistenciju koje preljub neizbježno nosi, upuštamo se u izvanbračne afere s pohlepnom redovitošću", kaže za YourTango antropologinja Helen Fisher, autorica knjige "Anatomy of Love: A Natural History of Mating, Marriage and Why We Stray". Varanje je snažno utkano kroz svaki aspekt ljudske povijesti.
I muškarci i žene biološki su programirani za varanje
Instinkte utkane u naš DNK nevjerojatno je teško nadjačati. Dobro potkrijepljena teorija koju Fisher iznosi je da su "negdje prije otprilike 4,4 milijuna godina naši preci razvili dvostruku reproduktivnu strategiju: serijsku monogamiju i tajni preljub." Istraživanja pokazuju da varanje služi važnoj svrsi: to je dio reproduktivne strategije koja omogućuje ljudima da imaju potomke.
Naravno, zadnje što netko želi kada ima aferu je zatrudnjeti (ili učiniti nekoga trudnim). To je možda slučaj u današnjem društvu, ali naša tijela su još uvijek programirana nevjerojatno iskonskim drevnim impulsima. A "održavanje vrste" je jedan od njih. Čini se da "akcija sa strane" nudi jednu izuzetno značajnu biološku korist ljudima: genetsku raznolikost.
Monogamija nije prirodna
Ispada da ljudi nisu jedina vrsta na Zemlji koja voli odmjeravati druge. Samo tri posto svih sisavaca formira vezu kako bi odgojili svoje mlade, ali unatoč tome, još uvijek imaju dosta "akcije sa strane". Kad je riječ o našem modernom pogledu na veze, Fisher podsjeća da riječ monogamija, kada se razloži, znači jedan supružnik. "To ne znači vjernost."
Monogamija je društveni konstrukt. Taj je konstrukt nastao u vrijeme agrarne revolucije (iz razloga koji imaju daleko više veze s kontrolom žena, zaštitom imovine i osiguranjem krvnih loza nego s pravom ljubavlju), ali vjernost je rijetko postojala u prirodi. "Nikada nismo pronašli vrstu koja je intimno vjerna", kaže Fisher. Vjernost je neobičan moderni izbor, ali nije iskonski instinkt. Naravno, to nas dovodi do očitog pitanja: Postoji li nada za pravu ljubav i vjernost? Apsolutno. Iako smo svi programirani genetskim impulsom da odmjeravamo druge (i mnogi će to iskoristiti kao izgovor za nevjeru), najizraženija značajka ljudskih bića je slobodna volja.
Neprestano se razvijamo kao vrsta (i kao pojedinci) na temelju svjesnih izbora koje donosimo. I odabir da ostanemo vjerni partneru kojeg volimo je u velikoj mjeri opcija. Samo nemojte pretpostavljati da je vaša ljubav čarobna i da će nadjačati milijune godina evolucijske biologije. Kad je riječ o varanju, izmišljamo mnogo modernih izgovora za ono što je vrlo dubok i iskonski instinkt. "Najveći problem 21. stoljeća u vezama bit će kako će se svatko od nas nositi s ovim sukobljenim apetitima", kaže Fisher. Samo zapamtite u svakom trenutku da je vjernost izbor, a ne instinkt. Ako želite da vaša veza napreduje, neka vas vodi vaš moralni kompas, a ne vaš DNK.
