Psiha i seks 595 prikaza 27. listopada 2014.

Uspjeh unatoč fizičkim nedostacima

Ivica_Bagaric_1
zdrava krava postala miss7zdrava.24sata.hr

O čemu ovisi sreća? Mudraci, religijski vođe i pisci self help literature imaju različite odgovore na to pitanje. Ivica Bagarić, mag. psihologije zaposlen kao sportski psiholog u savjetovalištu 'Mentalni trening za sve' koji je oslijepio kad je imao šest godina, ispričao je za Zdravu Kravu kako se nosi sa svojim invaliditetom te kako je iz svog radnog iskustva zaključio što je bitno za ispunjen život

Besmisleno je govoriti o prihvaćanju

ZK: Koliko ste imali godina kad ste izgubili vid i kako je teklo vaše privikavanje na novonastalu situaciju?

Vid sam izgubio stradavši od mine potkraj rata 1995. godine, a tada sam imao nepunih 6 godina. Zapravo ono što se tada dogodilo bolje bi opisivale riječi da sam 'dobio nevid', nego da sam 'izgubio vid'. To govorim upravo na ovaj način jer se često olako prelazi preko činjenice da se takvi događaji u životu ne mogu birati. Drugim riječima, nemaš mogućnost odbiti ih, znači nema smisla govoriti ni o prihvaćanju, a upravo je to riječ koju često čujemo ne samo kad je riječ o prihvaćanju invaliditeta, već i mnogim drugim stvarima za koje nas nitko ne pita želimo li ih ili ipak ne. Kada to govorim, često se znam poslužiti primjerom da prihvatiti možemo primjerice ponudu za posao, poziv na večeru ili kavu, a možete ih naravno i odbiti, ponekad i vrlo glatko, ali s ovakvim životnim događajima nema nagodbe. Nitko od nas kad se rodi i kad ovlada prvim pokretima ne dobije olovku i katalog s ponuđenim odgovorima na pitanje ''Kakav život želite?''. Stoga bi najprecizniji izrazi bili prilagoditi se ili nositi se s time. Tako sam i ja zajedno sa svojom obitelji nastojao što više prilagoditi se tome, a taj proces odvija se i dalje i trajat će do kraja bez obzira na to što sam do sada postigao isto ono što bih postigao i da vidim. Jednostavno, svako životno razdoblje sa sobom nosi svoje posebnosti na koje se moramo prilagođavati više ili manje, s vidom ili bez njega. Ono što je meni u velikoj mjeri pomoglo da u tome uspijem kroz osnovno i srednje formalno obrazovanje jesu sport i klasična glazba. To je zapravo nešto bez čega i dalje ne mogu, a volio bih da tako i ostane. Barem neki oblik rekreativnog bavljenja nekim od sportova za što ću uvijek pronaći vremena u danu, kao i za vježbanje klavira. Užitak koji pritom doživljavam u kombinaciji sa samodiscipliniranjem, neizostavno svaki put dovodi do psihofizičkog napretka, a to je ono što me veseli.

Umjesto o udaljenim zvijezdama, odlučio sam učiti o ljudima oko sebe

ZK: Što vas je motiviralo da nastavite dalje i zašto ste odabrali studij psihologije?

Motivi koji su od samog početka bili prisutni, iako ih možda tada nisam niti bio svjestan, sada su još jači, a po prirodi ih dijelimo zapravo svi. To su u prvom redu motiv za postignućem, zatim motiv za postizanjem što veće kontrole i ovladavanjem situacije, što većom samostalnošću, neovisnošću, ne samo u materijalnom smislu, već mentalnom, pa čak i duhovnom. Naravno, sastavni dio svih ovih motiva jest i motiv za pomaganjem drugima i tome kako oni mogu pomoći nekima trećima i samima sebi. To su zapravo ujedno i varijable koje su odlučivale i o izboru studija pored još nekih poput toga što mogu raditi s obzirom na ograničenja u vizualnoj percepciji, u čemu bih bio dobar, što bi me ispunjavalo i još nekih koje se tiču profesionalne orijentacije.

ZK: Jeste li kao dječak imali san od kojega ste morali odustati?

Moram priznati da zapravo nisam jedan od onih koji su već vrlo rano imali viziju daleke budućnosti. Radije sam odabirao kraće, ali sigurnije i dobro isplanirane dionice. Slično kao kad se krećete u prirodi na velikim prostorima i gdje postoji opasnost da se izgubite pa odredite smjer i odaberete neki predmet u daljini kao orijentir do kojeg još danas možete stići. Nakon njega odaberete sljedeći i sve tako. Nisam jedan od onih koji bi samo uz pomoć 'zvijezde Sjevernjače krenuo na put pješice do drugog kontinenta' iako postoje ljudi koji to vrlo dobro rade. Tako je jedna od dionica krajem srednje škole bila moja izrazita preferencija prema području astronomije. Sve što se ticalo svega dalje od Zemljine orbite, upijao sam s velikom fascinacijom, čak i ozbiljnija područja fizike i kemije, ali na kraju sam ipak zbog vida morao redefinirati smjer i potražiti novi cilj u vidu psihologije. I tako sam umjesto udaljenih kvazara, odlučio učiti o ljudima pokraj sebe i o samome sebi.

Bez inzistiranja, molim!

ZK: Kakvi su bili vaši odnosi s drugim ljudima na početku karijere psihologa, a kakvi su sada i kako klijenti reagiraju na vas?

U odnosima s drugim ljudima, ako ti odnosi nisu površni, zapravo nemam nešto što bih mogao izdvojiti, a što bi bilo različito od bilo koga drugog. Povremeno se zna dogoditi da moji prijatelji ili čak i članovi obitelji potpuno zaborave na to da ne vidim pa od mene zatraže nešto za što je vid neophodan, ali to svaki put ispadne cool. Kod površnih odnosa prije se znalo češće događati da osobe pokažu svoje predrasude, ponekad čak i diskriminaciju u obliku afirmativne akcije s pozitivnom namjerom. Tako primjerice u tramvaju sretnem ljude koji beskrajno inzistiraju da prihvatim ponuđeno mjesto i sjednem, a pritom ne znaju da sam u CrossFit teretani na Velesajmu više nego dvostruko oborio rekord u izdržaju u polučučnju i naravno da to ne mogu znati, ali mogu znati da oštećenje vida i narušena ravnoteža i pokretljivost nogu nisu ni u kakvoj korelaciji. Drugi su se opet znali čuditi kako slijepa osoba može studirati ili koristiti računalo, ali kažem, takvih situacija je sve manje i manje i u tom smislu sve pohvale većini ljudi i njihovoj informiranosti, pristupačnosti i susretljivosti. U odnosima s klijentima zbilja ne mogu ništa izdvojiti kao specifičnost i reakciju na to što ne vidim. Doživljavaju me jednostavno kao psihologa i to mi je krajnje drago.

Suicidalnost se javlja kad se izgubi smisao, a rjeđe vid ili neki od udova

ZK: Koji je točno opis vašeg posla i je li vam teško razumjeti ljude koji vide, a nemaju motivacije za život?

Radim u savjetovalištu 'Mentalni trening' zajedno s još nekoliko stručnjaka. Primarno se bavimo savjetovanjem sportaša, ali širimo djelatnost i na opće savjetovanje i coaching, a u tom smjeru se osobito sve više krećem. Pritom mi uz moju struku pomažu i edukacije koje pohađam, ali i vlastito životno iskustvo. Osim rada s klijentima, radimo i razne edukacije, radionice, objavljujemo tekstove na webu i Facebooku 'Mentalni trening', u tijeku je također i znanstveno istraživanje, a još puno toga je u planu. Prije nego što sam počeo raditi za Mentalni trening, radio sam sa suicidalnim osobama i mogu vam reći da motivacija za životom nema nikakve veze s tim ima li osoba vid ili ne, nedostaje li joj neki dio tijela, boluje li možda od neke teške bolesti i slično. Naravno da se ponekad dogodi da i takve osobe izgube motivaciju za životom, ali je to puno rjeđe nego što mi mislimo i što bi se očekivalo. Puno je češće da upravo takve osobe tek tada dobiju istinsku motivaciju za mijenjanjem onoga što mogu promijeniti nabolje, a nositi se s onime što ne mogu mijenjati. Motivacija je zapravo složen pojam i ovisi o tisućama stvari pa se nikako ne može pojednostaviti na prisutnost ili odsutnost samo jedne. Kad već govorimo o tome, nedavno sam čuo za istraživanja čiji rezultati pokazuju da su od svih ispitivanih skupina slijepe osobe bile najmanje suicidalne, što je začudilo i same znanstvenike.

ZK: Jeste li iz iskustva rada s klijentima zaključili što pokreće osobe koje vole život?

Ako bismo govorili o tome što najčešće nedostaje ljudima koji gube motivaciju za životom, onda bi to bio smisao. Bez smisla je jako teško živjeti, čak i kada treba preživjeti samo jedan 'besmisleni' dan, a pogotovo kada je riječ o smislu na duže staze. Ali o čemu god da se radi, nije mi teško razumjeti ni osobe koje vide, a nisu motivirane. Ponekad se čak događa da moram uložiti veći trud da shvatim osobu koja ne vidi, nego osobu koja vidi bez obzira na to što ni ja ne vidim tako da to apsolutno nije povezano. Ali ponavljam, o čemu god da se radi, moj posao je na prvom mjestu razumjeti, a u tome neskromno mislim da uspijevam. I tek tada nastojim osobi zapravo pomoći. Ljudi često iz silne želje da nekome pomognu obrnu taj redoslijed i pokušavaju pomoći bez da razumiju u čemu je zapravo pomoć potrebna osobi i na koji način.

Za smislom se ne traga, svatko stvara svoj

ZK: Postoji li neka određena poruka koju biste željeli podijeliti s većinom ljudi?

Pa budući da sam siguran da je jedan dio čitatelja sigurno doživio neke teške životne promjene, a drugi dio će ih tek doživjeti – nažalost statistički to mora biti tako – pokušat ću parafrazirati jednog od najpoznatijih psihijatara 20-og stoljeća, Viktora Frankla koji je rekao: "Ne trebamo mi postavljati pitanje životu koji je smisao, već život pita nas koji je smisao, a naš je zadatak odgovoriti na to pitanje kroz vrijeme koje nam je na raspolaganju." Drugim riječima, ne treba tragati za smislom na doslovan način, a mnogi to rade. Smisao nigdje ne bježi niti se skriva, jednostavno smisao treba proizvesti. Znači svaka osoba može proizvesti svoj vlastiti smisao bez obzira na to što joj se događalo u životu. Od osobe do osobe smisao bi trebao biti jedinstven jer su i životi svakog od nas jedinstveni. Negativnosti se događaju i događat će se, ali istovremeno postoji i pojam koji spašava stvar, a zove se kreativnost. Pomoću nje je moguće od hrpe negativnosti izgraditi pozitivnu stvar. Dakle, upravo bi to bila poruka svima, izgradite svoj vlastiti smisao.

Pročitaj zbog koji će te 6 navika drugi voljeti.

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.