Dok jedni imaju potrebu svoje fizičke mogućnosti ispitivati do krajnjih granica, drugima je dovoljno pustolovno mijenjati TV programe ili instalirati novi softer na računalu. Postoji i treća skupina koja svoju potrebu za uzbuđenjem i istraživanjem usmjerava u destruktivne aktivnosti poput droge, alkohola i kocke. Što je razlog takvim razlikama među ljudima objasnila je psihologinja Ljubica Uvodić Vranić
Utvrđeno je da postoji fiziološka razlika između onih koji tragaju za jakim i slabim uzbuđenjima. Mozak osobe koja stalno traga za jačim uzbuđenjima je takav da ublažava podražaje koje dolaze do njega, tako da je osoba željna uzbuđenja i obratno. Radi se, zapravo, o različitom nivou enzima monoamin oksidaze u mozgu koji regulira nivo pobuđenja, inhibicije i zadovoljstva. Nizak nivo ovog enzima u mozgu povezan je i s određenim oblicima ponašanja kao što su sklonost kriminalnim radnjama ili zloupotreba droga. Ipak, nizak nivo ovog enzima imaju i oni koji teže jačim senzacijama, a njihovo ponašanje nije usmjereno kriminalnim radnjama, nego primjerice sportskim uzbuđenjima. Ovo je samo dio objašnjenja zašto neke osobe teže visokorizičnim situacijama. Odgoj, osobno iskustvo, društveni status, također su značajni u određivanju spremnosti na rizik.
Nekadašnji pustolovi današnji su adrenalinski sportaši
ZK: U kojoj mjeri je potreba za mirom i sigurnošću evolucijski i biološki uvjetovana čovjeku, a u kojoj mjeri potreba za rizikom?
Još nedavno u 19. pa čak i u 20. stoljeću, ljudi su se bavili 'ekstremnim sportovima' tj. radili neke opasne stvari da bi preživjeli: lov, rudarstvo, ronjenje na dah zbog ulova riba, spužvi, školjki, pješačenje do posla i natrag. Danas su sportovi zapravo postali zamjena za fizički rad, jer sada čovjek uglavnom sjedi ili leži. U kući, u automobilu, do posla i natrag, na poslu, u školi, na utakmici na koncertima, u kinima i kazalištima. Nije neobično da su se avanturistički raspoloženi pojedinci, koji su u prethodnim generacijama otkrivali nepoznate zemlje, pomorci, drvosječe, ljudi koji su kopali, sijali, i kosili, sada u novoj ulozi, čovjeka-koji-sjedi, osjetili zarobljenima i krenuli u avanturu rizičnih odnosno adrenalinskih ili ekstremnih sportova.
ZK: Može li se želja za rizikom usporediti s nagonom za održanjem?
Može, ne budemo li sačuvali mišiće što će nositi naše "stare" kosti? Mi ljudi stvorili smo ovu civilizaciju jer smo se kretali, bili radoznali i zato što smo istraživali svoje mogućnosti. Više, brže i dalje. I onima koji intelektualnim naporima istražuju u institutima i laboratorijima fizička sprema je itekako važna jer mozak funkcionira bolje kad postoji tonus u mišićima. Izvjesna količina stresa, osim što nas drži u budnom stanju, drži nas i na životu.
ZK: Zašto neke osobe imaju jače izraženu potrebu da se bave adrenalinskim aktivnostima?
U ljudskoj su prirodi želja za uspjehom i natjecateljski poriv. Iskustvo predavanja sadašnjem trenutku je jedno od glavnih prednosti ekstremnih sportova, jer dok juriš niz padinu ili se bacaš u bezdan nemaš vremena razmišljati o svakodnevici. Sada se jahanje također može smatrati ekstremnim sportom. Danas jašu samo neki, dok su to u ranijim generacijama činili mnogi. Sada se po brdima penju alpinisti i planinari, dok su se ljudi ranije penjali po strmim terenima za svojim kozama. Oni koji su bili spretniji preživjeli su i ostavili svoje gene sljedećim generacijama koje sada te svoje nasljeđene vještine koriste u rekreativne svrhe štiteći se tako od nezdravog sjedilačkog način života za kompjuterima i u zatvorenom prostoru. Neki mogu lakše postići nešto na jedan, a neki na drugi način. Ljudi koji su fizički spretni uživaju u svojim uspjesima i vježbaju dalje.
Brže, više, bolje - izgradilo je našu civilizaciju
ZK: S kojim strahovima se suočavaju osobe koje se bave adrenalinskim sportovima?
Ekstremni su sportovi način da se suočimo s opasnosti i da se gledajući smrti u oči, riješimo svojih strahova. Od straha se može pokušati bježati ili se boriti s njim izazivajući drsko smrt. "Dođi, ne bojim te se i pobjeđujem te", tako otprilike razmišlja padobranac ili onaj koji ide stotinu metara ispod vodene površine. Jačajući svoje tijelo čovjek jača volju i spremnost da se upornim vježbanjem približi svom idealu. Netko želi naučiti Kur'an napamet, a netko broji koliko je puta i s koje visine skočio padobranom. Ljudi biraju izazove u skladu sa svojim predispozicijama. Ali svladavanje izazova je zajednička potreba zapadnog čovjeka. Brže, više, bolje. Nekad je bio netko rudar-udarnik a danas je možda ultimate-fighter jer se rudnik zatvorio.
ZK: Gledaju li psiholozi na želju za rizicima više kao na pozitivnu ili negativnu karakteristiku?
Ono što čovjek radi uporno, odgovorno i s uspjehom dio je njegovog samopotvrđivanja i razvoja. Ako se čovjek dobro "nosi" s izazovima, može se reći da je on u skladu sa samim sobom, odnosno njegove mogućnosti i htijenja su u skladu s njegovim djelima. Psiholozi nisu neka kompaktna grupa koja se u svemu slaže, ali pretpostavljam da bi se mnoge moje kolege lakše složile oko toga da je ležanja na kauču i glumljenje kapetana duge plovidbe daljinskog upravljača štetno po zdravlje, osim ako čovjek nije uspješan i kreativan tv kritičar. Ali i kritičaru je dobro da prošeta na svježem zraku.
Kada stvari izmaknu kontroli
ZK: Kada se na nečiju potrebu za adrenalinskim sportovima može gledati kao na problem?
Najteže je odrediti pravu mjeru stvari. Ako je čovjek opsjednut, ovisan i zbog sporta zanemaruje temeljne ljudske potrebe, onda je to alarmantno. Bavljenje ekstremnim sportom jednako kao i zloupotreba droge, alkohola, ovisnost o kocki mogu se tretirati kao vid prikrivenog suicida ili samokažnjavanja. Meni je osobno naša poznata sportašica koja je utkala dio svog zdravlja u svoje sportske rezultate bila najveća kad je prekinula svoju karijeru i nije se dala od publike nagovoriti na još. Čovjek koji može stati i odlučiti kada će to učiniti svoj je gospodar. Onaj koji mora dalje jer je postao ovisan, na kraju to najčešće skupo plati.
ZK: Kada se dijete hoće baviti adrenalinskim sportom, kako bi se roditelji trebali postaviti prema tom njegovom zahtjevu?
Vrlo je teško savjetovati roditelje ovako općenito. Mislim da je najbolje da taj savjet da tim psihologa, liječnika, kineziologa, a također je potrebno jasno čuti djetetove želje. U zadnje vrijeme ima puno klubova koji treniraju djecu širokim dijapazonom vježbi, a djeca se tek kasnije eventualno opredjeljuju za neki sport u skladu sa svojim interesima i sposobnostima. Jednako kao što nije dobro rano se specijalizirati za neko području iz opće kulture tako nije dobro ni prerano se opredijeliti za određeni sport. Što kasnije biramo to ćemo biti zreliji, a to u fizičkom smislu znači spremniji, a u psihičkom bolje orijentirani. Naši su interesi u doba rasta i razvoja široki, a onda se tek kasnije sužavaju i mi se specijaliziramo za neke aktivnosti. U izboru sporta roditelji ne bi smjeli preko djece pokušati zadovoljiti neke svoje neispunjene želje nego pomoći djetetu da raste i razvija se te da otkrije svoje prave interese i sposobnosti kako bi ih ostvario.
Ako imaš pitanja i nedoumice posjeti portal za djecu i roditelje Klokanica.hr
Ljubica Uvodić-Vranić je prof. psihologije specijalizirana za rad s odraslima, partnerske odnose, usmjeravanje karijere, antistresni program za managere. Nova je stručna suradnica Zdrave Krave, trenutno joj svoja pitanja možeš slati na adresu info@zdravakrava.24sata.hr, a uskoro i na njezinu adresu na portalu Zdrave Krave u rubrici Pitaj stručnjaka. Autorica je nekoliko popularnih knjiga s područja samopomoći, opširnije o knjizi "Avantura osobne promjene 2" pročitaj ovdje.
