'Pravda za djevojčice' - naziv je prosvjeda koji se održava u više hrvatskih gradova u znak podrške svim žrtvama seksualnog nasilja
Platforma za reproduktivna prava, Inicijativa #spasime, Ženska soba - Centar za seksualna prava i Zaklada Solidarna organizirali su prosvjed „PRAVDA ZA DJEVOJČICE!“, u znak podrške svim žrtvama seksualnog nasilja koje od sustava ne dobivaju adekvatnu zaštitu. Povod prosvjeda je puštanje na slobodu petorice osumnjičenika za opetovano silovanje, seksualno iskorištavanje, ucjenjivanje te fizičko i psihičko maltretiranje petnaestogodišnje djevojčice koje je trajalo punih godinu dana. Puštanjem osumnjičenika za ove teške zločine na slobodu, pravosuđe ugrožava sigurnost, život i dostojanstvo žrtve.
Na prosvjedu se zahtijevalo:
1. hitno premještanje sudskog procesa iz Zadra da se osiguraju uvjeti za pravično suđenje!
2. sveobuhvatan i na znanstvenim činjenicama utemeljen odgoj za ravnopravnost spolova koji će ovo društvo učiniti društvom jednakih mogućnosti za sve! Odgajajmo dječake da poštuju žene! Odgajajmo djevojčice da poštuju sebe!
3. javno financiran cjelovit sustav podrške žrtvama nasilja! Da u državnom proračunu za sljedeću godinu BUDE dovoljno novaca za sva potrebna savjetovališta i sve mjere zaštite za sve žrtve seksualnog nasilja!
4. hitno upućivanje izmjena Kaznenog zakona u saborsku proceduru i njegovo usvajanje kako bi se postrožile kazne i konačno ukinula kategorija spolnog odnošaja bez pristanka. Jer silovanje je silovanje, a silovanje je zločin!
Osim u Zagrebu, na Trgu Kralja Tomislava, prosvjedi su održani i/ili su najavljeni za danas tijekom dana i u drugim hrvatskim gradovima: Split, Rijeka, Osijek, Pula, Varaždin, Labin, Korčula, Čakovec...
Na prosvjedu u Zagrebu aktivistica Sanja Sarnavka pročitala je emotivno pismo podrške silovanoj djevojčici koje je objavljeno na portalu libela.org.
Pismo djevojčici: Ja ti vjerujem
Draga….
Ne znam ti ime, ali znam da si tamo i da čitaš. Znam i da nisi jedna.
Ne znam kako se zoveš ni kako izgledaš. Ne znam voliš li čokoladu, vodiš li dnevnik, imaš li psa ili kanarinca, čitaš li rado ljubavne romane, voliš li fotografiju. Ne znam što si sve u životu prošla ni što te sve čeka. Ne znam kako si se osjećala proteklih godinu dana. U moru svih koji će vikati da znaju, kleti se da si sigurno ovakva ili onakva, komentirati te kao da nisi ljudsko biće nego književni lik kojeg pod nastavom interpretiraju za ocjenu – ja priznajem da o tebi ne znam ništa. U vrevi osuda, zgražanja, zazivanja pravde i odmazde – većinom razumljivih i opravdanih – ja ti pišem pismo kako bi znala da u svoj toj galami nismo zaboravile na tebe.
Draga... Ne znam ti ni ime, ali ti vjerujem. Vjerujem da nisi kriva. Vjerujem da nisi odgovorna. Vjerujem da si djevojka – i pametna i blesava i ćudljiva i nježna i hrabra – kao sve druge, te da nijedna druga nije upravo tako i pametna i blesava i ćudljiva i nježna i hrabra kao ti.
Ja ti vjerujem. Vjerujem ti da nisi izazvala to što ti je učinjeno, da to nisi "tražila"; da nisi trebala biti "bolja". Vjerujem ti, i želim da vjeruješ i ti meni: nisi kriva. Nisi trebala jedno, mogla drugo, smjela ili ne smjela treće.
Žao mi je što si silovana. Žao mi je što si toliko puta izdana i povrijeđena. Žao mi je što uopće postoji mogućnost da se negdje u tvoj um uvukao crv sumnje, pa i najmanje, da si kriva ili odgovorna. Društvo u kojem živimo odgaja djevojke da misle da su odgovorne za tuđe reakcije na njihova tijela. To nije istina. Nitko ne zaslužuje nasilje. Nitko nije odgovoran za postupke druge osobe. Tko god te i kako povrijedio, to je bila njegova odluka, njegova odgovornost.
Duboko je nepravedno to što ti se dogodilo, i iako bi najlakše, najlogičnije i najpravednije bilo da se dobrim ljudima događaju dobre, a lošima loše stvari, to, nažalost, nije tako. I kada se nešto tragično nepravedno dogodi, kada nas drugi povrijede na način koji nam je bio nezamisliv, normalno je tražiti uzroke, povode i razloge – makar i u svom ponašanju. Ipak, uzrok nije u tebi, nego u onima koji su donijeli odluku biti nasilni.
Neću te pitati što si nosila. Neću te pitati što si rekla, kako si se ponašala, jesi li se i koliko odupirala. Nisi kriva, nisi odgovorna. Neću te pitati zašto si šutjela. Da si mogla, progovorila bi. Vjerujem ti da te bilo strah. Vjerujem ti da nisi znala kako. Vjerujem da nisi mislila da možeš, smiješ.
Draga djevojčice, nisi sama. Želim da znaš da postoje osobe koje ti mogu pomoći, ako to trebaš i želiš. Želim da znaš da imaš vremena. Imaš sebe. Silovanjem ti to nisu oduzeli. Želim da znaš da ima nas koje ti vjerujemo. Ne mogu ti reći da znam kako ti je; to bi prvenstveno bilo netočno, a zatim i omalovažavajuće za tvoje jedinstveno iskustvo. Ne mogu ti obećati da će sve biti u redu jer ne znam hoće li, ali mogu ti obećati da ćemo se sve nastaviti boriti – kako znamo i koliko možemo – i da smo na tvojoj strani.
Tvoja nepoznata prijateljica
