'Kako ostvariti majčinstvo kad ne znamo što je to' - pita se spisateljica Zvjezdana Debić u svome novome romanu u kojem iznosi svoju iskrenu ispovijest mlade majke i daje poticaj unutarnjoj promjeni svakoj čitateljici po pitanju trudnoće i odgoja djeteta
Pročitaj ovdje jedan ulomak iz njenog dirljivog romana te pogledaj slike s promocije.
Misliti vs. osjećati
Priprema za dolazak djeteta na svijet često uključuje spremanje stana i kupovanje potrepština za dijete. Posljednje tromjesečje faza je „gniježđenja“ u kojoj žene instinktivno čiste, spremaju, glancaju sve ono što su već spremile, počistile i uglancale. Doduše, ne sve žene.
Na vrstu pripreme koja podrazumijeva preslagivanje vlastitoga, unutarnjeg inventara malo tko misli. Zapravo, posao preslagivanja unutarnjeg inventara trebala bi biti zdrava navika, bez obzira na to priprema li se osoba za roditeljstvo ili ne. Nekako mi se čini da se u našem društvu osobe koje zatraže stručnu pomoć smatraju ,,ludima“, dok su ,,normalni“ oni koji na sebi ne rade ništa ili malo. Oni, izgleda, nemaju problema. Naravno, stvarna je situacija najčešće obratna.
Rekla bih da je u društvu dosta rašireno i usađeno razmišljanje o tome kako se ne treba zamarati, da treba pustiti i ne filozofirati kada nam se na životnom putu nađe neka prepreka. Pusti to, reklo bi se, bitno da smo živi i zdravi. Zdravi? Zaista? Čini mi se kako samo bezglavo jurimo i pritom puno toga guramo pod tepih, kao da nas na kraju utrke čeka nagrada. I to pogotovo one najbrže, koji se nisu osvrtali, već samo jurili.
Dakako, pritom ne mislim kako bismo trebali sjediti i provoditi sate ili većinu života analizirajući prošlost ili „plačući nad njom“, ali ponekad je potrebno zastati, osvrnuti se oko sebe, pa čak i vratiti se nekoliko koraka te ispraviti ono što nismo dobro postavili kao temelj.
Djetinjstvo i odrastanje u velikoj su mjeri odredili osobu u kakvu smo izrasli. Pritom ne mislim kako se ništa tijekom života ne može mijenjati – i u pozitivnom i u negativnom smjeru – ali smatram kako takvo što treba svjesno odlučiti i uložiti trud kako bismo promijenili obrasce ponašanja koje smo davno usvojili, a više nam ne koriste. Nije sva odgovornost na roditeljima, no roditelji imaju veliku odgovornost u podizanju djeteta i stvaranju društva.
Zato bi bilo korisno osvijestiti svoje postojanje što je više moguće. Razinu svjesnosti ne možemo podignuti forsiranjem ili „na silu“, već je rast moguć onda kad smo spremni na to. Ignoriranjem ili poricanjem blokiramo svaku mogućnost rasta.
Ljudi se dijele u dvije skupine: one koji poriču i odbijaju razgovore o smislu i smjeru svojih strahova (što bismo jednostavno rekli – „prave se ludi“) i one koji sve žele riješiti umom ili „zdravim razumom“. I jedna i druga skupina spadaju u krajnosti.
Ja sam pripadala tim drugima. Kad bih uvidjela neki problem, željela sam ga što prije riješiti svojim (tada) najjačim adutom – umom – smatrajući kako znam kada je pravo vrijeme za rješavanje problema i koji je najbolji način za to, ili da to barem trebam znati. Pojmovi strpljenje, prihvaćanje, otpuštanje i opuštanje bili su mi poznati samo u teoriji. A dugo mi, zapravo, ni u teoriji nisu bili poznati. Budući da nisam bila svjesna svih svojih potisnutih emocija, smatrala sam se spremnom za majčinstvo. Iako sam cijeli svoj dotadašnji život zazirala od pomisli da bih ja mogla postati majka i uvijek mi je bila privlačnija i blaža opcija da posvojim dijete (što mije trebalo biti znak da ima puno toga ispod površine), nisam mislila da će mi se dogoditi išta ni približno slično ovomu što mi se dogodilo.
Poslije mi je postalo jasno – previše sam mislila, a premalo osjećala. Bojala sam se dopustiti sebi osjećati jer se to često kosilo sa zdravim razumom kojim sam bila vođena. Razumski sam planirala svoj život. Ne mogu reći da sam bila bezosjećajna, ali svaki odnos i situacija koji su prilazili jako blizu moje biti – mojih skrivenih boli – tjerali su me na bijeg. Često sam bježala od emocija, ljudi i, u konačnici, od sebe, što su bile posljedice nesvjesnog straha od napuštanja, o kojem ću ponešto reći poslije. Od sebe možemo bježati neko vrijeme, ali na kraju pobjeći ne možemo. Tako je i mene sve sustiglo.
Sad mi je jasno da bi prije stvaranja novog života (začeća djeteta) bilo više nego korisno upoznati sebe i što je više moguće osvijestiti vlastito postojanje. U protivnom mogući su navedeni scenariji.
