Kosta K. (13) učenik osnovne škole u Beogradu u srijedu ujutro je pucnjevima iz vatrenog oružja koje je posjedovao njegov otac usmrtio osmero svojih kolega i zaštitara, a ranio još šestoro učenika i nastavnicu povijesti. Srbija je proglasila trodnevnu žalost, a mediji u Srbiji i zemljama u regiji iz sata u sat iznose nove pojedinosti o strašnom događaju.
O mogućim motivima još se nagađa, a piše se da je dječak ubojica bio i sam izložen vršnjačkom nasilju. Veselin Milić, načelnik PU Beograd na konferenciji za medije izjavio je da je Kosta K. zločin planirao mjesec dana. Dok se ne doznaju motivi koji su Kostu K. nagnali na jeziv čin, nameću se pitanja zašto su se ovakve stvari počele događati u svijetu, prvenstveno u SAD-u, a sada i u našem susjedstvu i postoje li univerzalni uzroci koji pojedince navode na ovakve zastrašujuće pothvate. Česta pitanja koja se postavljaju su može li jedna masovna pucnjava biti inspiracija za sljedeću, jesu li videoigrice krive za masovne pucnjave, jesu li počinitelji psihički oboljele osobe. Mnoge od ovih faktora znanstvenici su proučavali desetljećima, prenosimo što o tome piše New Yorka Times i istraživanja.
Može li jedna masovna pucnjava inspirirati drugu?
Da. Policija pronalazi niz dokaza da su ubojice proučavale prethodne zločine, često oponašajući geste ili taktike ubijanja, kao u znak počasti prethodnim ubojicama. To vrijedi i za mlađe ubojice koji pokose nenaoružane ljude u školama ili nasumice te starije koji pogubljuju nevine u ime ideologije. Forenzički psiholozi kažu da mnogi potencijalni masovni ubojice vide sebe kao dio bratstva istomišljenika, izoliranih i ogorčenih dječaka i muškaraca. Za njih su prethodni masovni ubojice nešto kao idoli i pioniri.
Jesu li video igrice krive za masovne pucnjave?
Rezultati studija koje pokušavaju razjasniti odnos između nasilnih videoigara i agresije su mješoviti, a stručnjaci su duboko podijeljeni u mišljenjima. Analiza dosadašnjeg istraživanja zaključuje da u većini okruženja nasilne videoigre doista povećavaju agresivno ponašanje, ali da su ti učinci gotovo uvijek prilično mali. Agresija u videoigrama daleko je od napada oružjem, a kamoli masovnog ubojstva. Dakle, prevladavajuće mišljenje stručnjaka je da videoigre nisu odlučujući čimbenik koji potiče pojedince na masovna ubojstva. Tvrde da je dug put i veliki zadatak od upravljanja likovima na ekranu do djelovanja u stvarnosti. Ogroman udio muškaraca u Sjedinjenim Državama igrao je ili igra video igre i "samo" mali dio njih počini masovna ubojstva. Videoigre su još popularnije u azijskim zemljama, gdje su masovna ubojstva daleko rjeđa.
Koliko je jaka veza između mentalnih bolesti i masovnih ubojstava?
Znanstvenici otkrivaju da je za samo mali broj osoba s trajnim mentalnim poremećajima vjerojatnije od prosjeka da će počiniti nasilna djela. Možda pacijenti s neliječenom paranoidnom shizofrenijom, koju karakterizira sumanuto razmišljanje i česte takozvane zapovjedne halucinacije (zastrašujući glasovi koji im izdaju naredbe, a u stvarnosti ne postoje) iako su takvi ljudi češće žrtve nasilja nego počinitelji, ali mogu djelovati nasilno, posebno kada koriste droge ili alkohol. Otprilike jedan od pet masovnih ubojica pokazuje znakove psihoze, prema dr. Michaelu Stoneu, forenzičkom psihijatru koji ima podatke o oko 350 ubojica unazad više od jednog stoljeća. Ostalih 80 posto ubojica ima mnoge probleme s kojima se gotovo svatko mora nositi u nekom trenutku života: ljutnju, izolaciju, depresivno raspoloženje, tjeskobu, ljubomoru.
