Psiha i seks 1352 prikaza 10. travnja 2016.

''Bolovala'' sam od posesivnosti

Posesivna
1/2
zdrava krava postala miss7zdrava.24sata.hr

Poznaješ li nekog tko se bori sa posesivnošću, ljubomorom i nesigurnošću. Možda si i sama osvijestila da ti je teško boriti se s određenim osjećajima koji narušavaju tvoj odnos s bližnjima i prijateljicama. Određeni događaji mogu potaknuti suze, tugu i osjećaj beznadnosti. To je svojevrsni alarm za nužne promjene i duboki pogled u vlastiti unutrašnjost. Donosimo ti jednu priču o takvoj borbi i uspješnoj preobrazbi

Sljedeća priča je dio iz knjige ''Kako koristiti tijelo'', Ivane Ožbolt u izdanju Profila. Ivana Ožbolt je profesorica kineziologije iz Zagreba koja se usavršavala u SAD-u i Velikoj Britaniji (American Council of Exsercise, Michael King Pilates Institute) te radila u velikim fitness centrima, na brodovima i u hotelima kao osobni trener i savjetnik za prehranu.

Priča o bolesnoj, posesivnoj ljubomori i prihvaćanju

Da nekome tko me danas poznaje, kažem da sam „bolovala“ od bolesne posesivnosti mislili bi da se šalim. Sve je krenulo u srednjoj školi. Imala sam 15 godina. Jednom prilikom, šetala sam sa prijateljicom s kojom sam zajedno i sjedila na nastavi, gledale smo izloge kada je od niotkuda rekla: „Ivana, ako se ne promijeniš, ja ti više neću biti prijateljica!“ Nakon moje prvobitne zbunjenosti, nevjerice i šoka u njenim očima sam vidjela da se ne šali. Odmah sam se krenula raspravljati, ali Ivona je bila odlučna. Pogođenog ponosa otišla sam kući sa namjerom da JA raskrstim sa njom jer od kud njoj ideja da se ja trebam mijenjati. Neka pogleda sebe!

Ostatak dana provela sam u svojoj sobi dokazujući sebi da ja ništa ne trebam mijenjati, da tko je ona da meni govori i da me  ucjenjuje, da je ona ta koja je puna mana. Slijedeći dani u školi su prolazili u tišini. I ta tišina me počela izjedati jer se u njoj počeo javljati neki glasić koji mi je nešto šaputao ali je bio užasno tih. To mi je išlo na živce pa sam odlučila konačno čuti što mi to šapće. Svaki dan nakon škole, zavukla bih se u svoju sobu, sjela na svoj veliki naslonjač i krenula osluškivati. Bilo je jako teško jer je moja glava stalno imala nešto za reći, pametovati, uvjeravati me, skretati me sa puta, analizirati tuđe postupke (hm, ali ne i moje), okrivljavati i osuđivati. Tome nije bilo kraja. Osjećala sam da mi srce jače lupa ali nisam mogla čuti glasić. Ta „borba“ je trajala nekih tjedan dana. A onda, jedan dan glasić je pitao: „A što ako je Ivona u pravu? Zašto bi to rekla ako nije istina?“ Odjednom sam postala uplašena jer sam u tim pitanjima osjećala neku istinu - kao da ću nešto otkriti o sebi što mi se neće svidjeti.

Učimo li iz situacija ili za sve okrivljujemo druge?

Zatvorila sam oči i krenula gledati film koji mi je srce pripremilo. Vrtile su se scene iz škole, sa rođendana, proslava, izlazaka. Sve su bile sa puno sretnih lica koja su uživala u mladosti i druženju. I tada sam ugledala sebe. Zabavljala sam se, „bacala“ fore, glupirala se, nasmijavala druge ali gledajući taj film, mogla sam isto tako vidjeti i osjetiti svoje srce iz tih trenutaka. Mojim srcem vladala je ljubomora prema svima koji su se družili s MOJOM prijateljicom. Odjednom sam vidjela svoje poglede pune strijela koje sam slala djevojkama koje su bile zajedno s nama u društvu, osjetila sam svoju otresitost i grubost prema svojoj prijateljici jer mi je  njeno druženje sa drugima nanosilo bol pa sam željela da i ona osjeti takvu bol. Svakog trenutka bila sam sve više i više svjesna tog osjećaja, tog groznog osjećaja posesivnosti. Osjetivši koliko sam boli nanijela sebi i drugima, počela sam plakati. Suze su tekle, a ja  sam počela osjećati olakšanje. Ramena su se opustila, nestao je grč iz trbuha, počela sam dublje disati.

To je bio moj trenutak oslobođenja od posesivnosti. Osvjestila sam što sam radila, koliko je to zdravstveno loše utjecalo na mene, koliko boli nanjelo drugim ljudima te donijela odluku da se više tako ne ponašam. Od tada više nisam nikada niti sebi niti ikome drugome naudila ljubomorom. Ivoni sam se već sto puta zahvalila na toj odlučnosti da mi kaže što ju smeta jer je tako pomogla ne samo sebi i meni  već i mnogim drugima. Tada, taj događaj sa prijateljicom nisam gledala kao svoj osobni razvoj već samo kao „problem sa prijateljicom“ do koje mi je bilo stalo. A to je poanta za sve naše odluke. Ako nam je netko/ nešto bitno, učinit ćemo sve što je potrebno ali ako nije, nećemo se truditi. Da mi nije bilo stalo, ne bih ništa mijenjala već bih ju prekrižila iz svog života, vjerojatno i ružno pričala o njoj (jer to radimo kada su nam ponos i ego napadnuti), ne bih naučila nešto o sebi te bih nesvjesno nastavila povrijeđivati i sebe i druge. Nažalost, tada sa 15 godina, nisam išla dalje te pitala se zašto to radim, od kuda ta posesivnost izvire, zašto se tako grčevito držim ljudi, što trebam od njih, tražim li ljubav, nedostaje li mi ljubavi....? Ta pitanja postavljala sam kasnije i dobila odgovore.

Pročitaj kako izgleda jedan dan iz pogleda Gospodina Tijela!

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.