Psihičke bolesti su postale jedan od gorućih problema 21. stoljeća, a stručnjaci navode kako bi depresija mogla postati psihički poremećaj koji će prema broju oboljelih zauzimati vodeće mjesto na ljestvici svih bolesti.
Osnovne karakteristike bolesti depresije su bezvoljno raspoloženje, gubitak osjećaja zadovoljstva, gubitak snage i energije i anksioznost.
Melankolija uzrokovana klimom prepoznata i opisana u Starom vijeku
Iako su psihička ili kako se još nazivaju - duševna oboljenja, sve prisutnija u današnjem modernom društvu, liječila su se i nekoliko stotina godina prije Krista. Naime, još je Aretej Kapadocijski liječio depresiju puštanjem krvi. Možemo pretpostaviti kako je i sam Hipokrat spoznao važnu ulogu duševnog zdravlja, naročito ako se sjetimo njegove poznate izreke: "Zdrav duh u zdravom tijelu". Hipokrat je ujedno prvi povezao psihičke i psihopatološke pojave kod čovjeka uz bolesti mozga. Uzroke duševnih poremećaja arapska je civilizacija, na čelu sa znamenitim liječnikom Avicenom, vidjela u tjelesnim poremećajima, a liječenje je zasnivala na čitanjima pjesama, razgovorima i terapijom.
Melankolija je možda najbolji primjer kako se kroz povijest pridavao veliki značaj proučavanju duševnih oboljenja. Sama riječ melankolija prvi put se spominje u djelu "Corpus hippocraticum", spisu koji je nastao u petom stoljeću prije Krista. U njemu se opisuje utjecaj klime na zdravlje, a u 10. poglavlju tog povijesnog dokumenta piše kako u doba godine u kojem prohladno ljeto koje je bilo u znaku sjevernog vjetra zamjenjuje suha jesen koja je isto tako stajala u znaku sjevernog vjetra, mnogi ljudi mogu postati melankolični.
Zašto smo razdražljivi i zašto nas boli glava kada puše jugo?
Kršćanska civilizacija i sasvim drugačije shvaćanje duševnih oboljenja
Moglo bi se reći kako tamna strana povijesti liječenja duševnih oboljenja nastupa s razvojem kršćanske civilizacije. Tada se u shvaćanje duševnih poremećaja uvodi pojam nadnaravne sile. Smatralo se da one opsjedaju duševne bolesnike, a terapijski pristup zasnivao se na njihovu istjerivanju molitvama, rukopolaganju i drugim magično-religioznim obredima.
Njega takvih bolesnika nije se prepuštala liječnicima, nego su oni bili osuđivani na lomaču ili bacani u tamnice i ondje vezivani lancima, a to je razdoblje potrajalo gotovo tisuću godina. Protiv zlostavljanja i nemedicinskoga shvaćanja duševnih bolesti prvi je ustao Paracelsus.
"Kao što je i spomenuto u knjizi 'Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja', najraniji zapisi filozofa, teologa i liječnika koji su se bavili 'bolesnim umom' takvo ponašanje smatrali su posljedicom demonske opsjednutosti ili kaznom bogova. Kasnije su takve ljude proglašavali vještcima i vješticama te ih spaljivali na lomačama. U 18.stoljeću u SAD-u se raširilo uvjerenje kako su duševni poremećaji uzrokovani viškom krvi u mozgu pa se 'umobolnima' puštala velika količina krvi, čak i više od 6 litara unutar nekoliko mjeseci.", navodi magistrica psihologije Ivana Mihotić.
Kako u istoj knjizi stoji, metoda se činila učinkovita jer su pacijenti nakon takvog tretmana bili znatno manje uznemireni, a zapravo su bili slabi zbog velikog gubitka krvi. Kasnije se odustalo od takvog načina liječenja, ali se psihičke bolesnike nastavilo liječiti primjenom psihoaktivnih tvari, kao što su alkohol, opium, kanabis i dr.
Stajalište prema duševnim bolestima postupno se mijenjalo, pa je 1718. britanski kralj Đuro I. izdao zakon o osnutku komisije koja je bila ovlaštena štititi interese duševnih bolesnika. Prekretnicu u odnosu prema duševnim bolesnicima donijela je Francuska revolucija. Francuski liječnik Philippe Pinel zaslužan je što su duševnim bolesnicima u pariškoj umobolnici Bicêtre 1793. bili skinuti lanci te je time započelo novo razdoblje u psihijatriji.
Kriteriji koji pokazuju je li neko ponašanje abnormalno
U tom smislu počinje razvoj psihijatrije koji je povezan sa skrbi za duševne bolesnike. Prema onom što se navodi u knjizi 'Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja', nekako je uvriježeno mišljenje da psihička oboljenja karakteriziraju određena odstupanja u ponašanju. Također se navodi kako postoji više različitih kriterija koje je potrebno zadovoljiti kako bi se neko ponašanje procijenilo abnormalnim.
Stoga se abnormalna ponašanja smatraju rijetkima, a u njih spadaju ona koja krše uvažene društvene norme, koja su neočekivana, odnosno ona koja ljudima otežavaju svakodnevno funkcioniranje i donose patnju. Ipak, rijetko koji psihički poremećaj uključuje ponašanja koja uključuju sve navedene kriterije, dok neka ponašanja koja se smatraju uobičajnima mogu također ispunjavati neki od navedenih kriterija. Možda najbolji primjer je ponašanje umjetnika koje je često sasvim neočekivano, ali im omogućuje stvaranje kreativnog okružja za stvaranje.
Ovi primjeri pokazuju kako je povijest stjecanja znanja o abnormalnom ponašanju ili psihičkim bolestima bila prožeta različitim teorijama i upitnim postupcima. U današnje vrijeme kod psihičkih bolesti traže se njezini biološki uzroci, ali i oni psihološke vrste. Na taj način nastoji se što bolje razumjeti što više aspekata određenog stanja i pružiti što kvalitetniji tretman psihički oboljelim osobama.
