Psiha i seks 1473 prikaza 19. studenoga 2012.

Ima li života poslije smrti?

Peake_1
zdrava krava postala miss7zdrava.24sata.hr

Anthony Peake, britanski autor koji se bavi temama s ruba znanosti, u svoju potragu za vječnim pitanjem "Ima li života poslije smrti?" krenuo je nakon što ga je zaintrigiralo što se skriva iza fenomena poznatog kao "deja vu". Odgovore je potražio u suvremenoj neuroznanosti, kvantnoj fizici, drevnim kozmologijama i mističnim predajama

"Ima li života poslije smrti? - Neobična znanost o onome što se događa kad umremo", naslov je knjige, Anthony Peakea, objavljena u izdanju Mozaik knjige. Autor je nedavno osobno promovirao knjigu u Zagrebu, i tom je prilikom dao intervju za Zdravu Kravu. Napisao je i knjige "Izvantjelesno iskustvo", "Labirint vremena" i druge.

Smrt ne postoji

Peake u knjizi "Ima li života poslije smrti?" ne govori o reinkarnaciji ili zagrobnom životu u drugoj sferi. On nastoji objasniti da mi zapravo ne umiremo, i da tjelesna smrt na način na koji je obično zamišljamo, nije moguća. Kad naoko umiremo pred drugima, zapravo započinjemo svoje živote opet iznova. Takav pogled na život i smrt, Peak slikovito uspoređuje s filmom "Beskrajan dan" Harolda Ramisa, u kojem cinični meteorolog neprestano proživljava isti dan.

ZK: Tvrdite da će se mnogi iznenaditi kad pročitaju knjigu "Ima li života poslije smrti?", zašto?

Naslov upućuje da se u knjizi govori o iskustvima poslije smrti, ali ja za to područje nisam kvalificiran. Bavim se objašnjenjem što se događa s ljudskom svijesti prije smrti. Ljudi koji su doživjeli nesreće i imali iskustvo kliničke smrti, nisu zaista umrli pa se onda vratili, svi su oni imali "samo" iskustvo blizu smrti. Uglavnom je svima koji su doživjeli iskustvo blizu smrti zajednički osjećaj usporavanja vremena i da su im se izlistali pred očima svi događaji i osjećaji iz njihova života. Ono što ja smatram da se događa u trenutku smrti nije premotavanje životnog filma, nego da se osoba doslovno vrati u trenutak svog rođenje i proživi svoj život ponovno. To je kao da je sve snimljeno na filmsku vrpcu i onda se vi vratite na tu snimku i počinjete živjeti trenutak po trenutak svog već proživljenog, snimljenog života.

ZK: Zašto smatrate da se stalno vraćamo u isti život?

Trenutak deja vua - snažan osjećaj da smo to iskustvo već proživjeli. Sedamdeset posto ljudi je doživjelo iskustvo deja vua, a trideset posto ga nikad nije iskusilo. To je zato što svoj život proživljavaju po prvi put. To je kao s filmom, da bi se on mogao prikazivati mnogo puta, jednom mora biti snimljen, prvi put. Osim deja vua, ono što upućuje da smo tu već bili je i onaj trenutak kad imamo "špirijus" da nešto činimo dobro ili loše, kad imamo pozitivan ili negativan osjećaj da će određeni način djelovanja imati pozitivan ili negativan ishod. S time je u vezi još jedan jači pokazatelj koji uključuje vidovite sposobnosti, sposobnosti da osoba "zna" što će se dogoditi prije nego što se to dogodi. Primjerice kad idete na razgovor za posao i kad uđete u zgradu, znate duboko u sebi hoćete li raditi tamo ili nećete.

Život je kao računalna igra, čim te ubiju, dobiješ novi život i nastavljaš igru. U životu kao i u računalnoj igri možeš krenuti jednim ili drugim putem. Ovisno koji put odabereš izgledat će i tvoj život, a svi beskrajni izbori  i njihova rješenja su već negdje pohranjeni. Zato kad ponovno živiš svoj život imaš pristup svim tim informacijama, a tvoj "špirijus" ti mijenja smjer. Primjerice kad mi završimo ovaj razgovor, mogu otići ravno pa će me udariti tramvaj, ili skrenuti desno pa izbjeći taj usud. Ako me u "prošlom životu" (prošlom iskustvu) kad sam otišao ravno udario tramvaj, nešto će mi sad govoriti da skrenem desno. I ako kreneš drugim putem sve se iznenada mijenja, imat ćeš potpuno novi život, druge ljude, druga iskustva. 

 

Vječno vraćanje istog

 

 

ZK: Znači li to da mi neprestano živimo isti život?

Nije isti mijenja se, više je nalik spirali nego krugu. I više sličan računalnoj igri koja nudi niz opcija, nego filmu koji jednom kad je snimljen ostaje isti.  

ZK: Koji je smisao svega toga. Postoji li neka konačna točka do koje će nas to beskrajno ponavljanje iskustava dovesti?

U filmu "Beskrajni dan" radnja se događa u gradiću Punxsutawneyju gdje se svake godine 2. veljače obilježava "Dan svisca". Svakog jutra tog datuma lokalni predstavnici bude svisca iz zimskog sna te prema vjerovanju on previđa vrijeme - ako vidi svoju sjenu, slijedi još 6 tjedana zime, a ako je ne vidi, slijedi rano proljeće. Televizijski meteorolog Phil Connors, cinični čovjekomrzac, stiže zajedno s producenticom Ritom i kamermanom Larryjem kako bi snimio reportažu o tom događaju u 6 ujutro. Nakon bezvoljno obavljenog posla Phil se sljedeći dan budi u motelu opet u 6 ujutro, no iznenadi se da datum nije 3. veljače, nego ponovno 2. veljače. On je jedina osoba koja to primjećuje dok se svi drugi ponašaju kao i dan prije, tako da je primoran opet snimiti reportažu i ponoviti sve svoje dijaloge još jednom. Sutradan se budi i shvati da je opet 2. veljače, i tako svaki dan, dok ne shvati da je u zamci. Čak ga ni samoubojstvo ne može spasiti od rutine 2. veljače.

Onda jednom odluči uljepšati si dan, situacije malo prilagoditi sebi, promijeniti svoju perspektivu i uživati u svemu. Na kraju počne pomagati ljudima, budući da unaprijed zna kakve će ih nevolje snaći tijekom dana. Osim što postane najpopularnija osoba u gradu, konačno dobije i Ritinu naklonost. Sljedeći dan kad se probudi na svoje iznenađenje ustanovi da više nije 2. nego 3. veljače. Tako je slično i s nama, i s tim ponavljanjima o kojima govorim, a kad uspijemo "savršeno odživjeti" svoj život onda ćemo dobiti priliku preći u drugi, odnosno na sljedeći nivo.

ZK: Kako ste počeli istraživati ove fenomene?

Imao sam deja vu i počeo sam se pitati što to znači, to me posebno zaintrigiralo je sam imao migrenu i svaki put prije nego što bih je dobio imao sam iste tjelesne podražaje. Osjetio bih upozorenje kroz trnce u prstima, onda škakljanje u usnama, zatim osjećaj da mi ruke postaju sve duže i duže i da postajem sve veći. Kao kad Alisa iz zemlje čudesa popije napitak i postaje sve manja, zapravo je njezin tvorac Lewis Carroll opisao svoje migrene.

Zatim su mi se počele mijenjati senzorne senzacije, ruke su mi počele nestajati, hodao bih ulicom, a ljudi kao da su nestajali i osim toga - osjećaj da mi se to već dogodilo bio je nevjerojatno snažan. Želio sam znati što se zapravo u takvim trenucima događa i onda sam počeo proučavati fiziku, neurologiju i sve ostalo.

Foto: PIXSELL

Komentari 0

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.