Bilo je vrijeme kada sam mislila da bi nam moglo biti divno, ti si bio divan i bio si prva osoba pokraj koje sam se osjećala izvrsno. Pa, naravno, ja sam to samo tako mislila. Bili smo mladi i život je bio tako dobar, ali istodobno se raspadao, piše naša čitateljica.
Kasne večernje vožnje, slatke tekstualne poruke, hrana s tobom, svi događaji na koje si htio da sam pokraj tebe, bili su moj život. Sve što sam tada znala je da ne želim da to završi, ali je. Dvije godine kasnije i dalje razmišljam o tome. Je li to ludo? Je li to čudno? Kako se sve posložilo?
Pokušavala sam na sve moguće načine vratiti tebe, vratiti nas. Molitve, suze, pozivi, laži, provjere, ništa mi na početku nije pomoglo. Ti si samo govorio da me moraš pustiti, da nisi čovjek za mene. Tvoje riječi nisu dopirale. No, kako je vrijeme prolazilo, kao da se dogodilo preko noći, pustila sam te. Kao da mi je sinulo da moram dalje bez tebe, da imam snage za sve.
Sada znam da bi me "ubilo" da smo pokušali ponovno, a da je nakon nekog vremena opet puklo.
Lagala bih kada bi rekla da tu i tamo ne maštam o nama, ali isto tako zastanem, jer znam da ima razloga za sve, jer ja sam beznadni romantičar. Dao si mi svjetlo u isto vrijeme, gdje nisam ni mislila da mi je to potrebno. Dao si mi samopouzdanje da krenem naprijed i da se sjetim da ja mogu puno više učiniti od svog života.
Nadam se da si dobro. Zato ti hvala, ne bih bila sada ovdje da nije bilo tebe.
