Sedam je velikih inicijacija koje svako ljudsko biće mora proći - rođenje, postajanje muškarcem ili ženom, prve ljubavi, sklapanja braka (i katkad rastave), roditeljstvo, mudrost i smrti. Iako ne prolaze svi ljudi sve inicijacije u biološkom smislu ili u uobičajeno životno doba, ipak, svatko od nas, bez obzira na spol i kulturu, mora ih mitski proći barem jednom
Donosimo ti dio poglavlja "Pobjeđivanje demona mladosti" iz knjige "Prosvjetljenje - put šamanskog iscjeljivanja", Dr. Alberta Villolda u izdanju Planetopije. Više informacija o knjizi potraži u čitaonici Zdrave Krave.
Zašto ne doživljavamo ljubav?
Svaki od sedam životnih prijelaza koje proživljavamo povezan je s kontrastnim parom anđela i demona, grijeha i vrlina, među kojima moramo izabrati. Prva tri demona koje moramo poraziti su gnjev, pohlepa i pohota. Prevladavajući te sile, možemo iskusiti inicijaciju rođenja, odrasle dobi i prve ljubavi na svetoj razini. Ali, ako dopustimo da njihovi demoni prevladaju, osjećat ćemo se kao da 'ne pripadamo' ovamo. Nećemo upoznati ljubav i zaglavit ćemo u neprestanoj uzaludnoj potrazi za odgovorom na pitanje 'Tko sam ja?' S vremenom ćemo se morati suočiti s četiri demona kako bismo imali zdrave odnose s partnerima, prijateljima, obitelji i zajednicom.
Prvi demon
Prvi demon - gnjev. Biti gnjevan na pravu osobu, u pravoj mjeri, u pravo vrijeme, s pravom svrhom i na pravi način: to nije lako. Aristotel, Nikomahova etika svojega prvog demona, gnjev, upoznajemo kad se rodimo u svijetu koji nije siguran i ne izrazi nam dobrodošlicu. Narod Fon iz Benina na zapadu Afrike, kao i mnoga tradicionalna društva, dijete smatra nadom i budućnošću sela. Stoga budući roditelji novo dijete slave prije rođenja te mu izražavaju dobrodošlicu u obitelj tako što pjevaju i razgovaraju s djetetom u utrobi. Prema vjerovanjima naroda Fon, dok je buduća majka trudna, dijete proviri iz maternice kako bi ustanovilo jesu li ta obitelj i selo sigurni da se rodi u njima. Ako u kući vladaju sukobi i problemi, dijete može izabrati ne roditi se potpuno. Dio njega suzdržavat će se od izlaska iz maternice: moglo bi se roditi mrtvo ili bi se uvijek moglo osjećati kao da ne pripada tom selu. Predaja naroda Fon odražava gnjev koji mnogi od nas u adolescentskoj dobi osjećaju prema roditeljima. Bijesni smo jer nas je roda očito ispustila u pogrešnu kuću. Mnogi od nas najveći dio života ostanu gnjevni.
Razorni učinak gnjeva
Gnjev može biti silno razoran. Dok smo gnjevni, mozak je preplavljen hormonima stresa. Krv je preusmjerena rukama i nogama pa našim moždanim stanicama nedostaje kisika. Taj biokemijski napad otežava razborito prosuđivanje i daje nam silinu da se intenzivno okomimo na zamišljene neprijatelje. Kortizol, jedna od tih biokemikalija, pomaže nam metabolizirati šećere potrebne za energiju pa je pojačana pozornost jedan od prvih odgovora na gnjev. Ali, kortizol, steroidni hormon koji kora nadbubrežne žlijezde proizvodi dok smo gnjevni, je toksičan za mozak, a osobito je poguban za neurone pamćenja u hipokampusu koji su prepuni receptora kortizola. Snaga gnjeva može nas toliko zaslijepiti da ne vidimo naše kreativne sposobnosti i mnoga rješenja problema koja su nam na raspolaganju. Stara uputa brojanja do deset u stanju bijesa usredotočena je na potrebu za usporavanjem primitivnog odgovora gnjeva. Produbljivanje disanja usporava rad srca te omogućuje da neokorteks obavlja svoje izvršne funkcije, neutralizira impulzivnost i pristupa razumu, suosjećanju i kreativnosti. Sposobni smo upotrijebiti riječi umjesto šaka.
Opasni "bjesoholizam"
Gnjev nas zamara tjelesno, emocionalno i duhovno. Živčane petlje u pretpovijesnom mozgu mogu nas pretvoriti u "bjesoholičare" koji svojim gnjevnim mislima i osjećajima neprestano hrane. To stvara kemijski koktel koji je razoran za mozak te oslabljuje imunitet, pa nam je teže obraniti se od bolesti. Naš se gnjev hrani sâm sobom dok neprestano iznova pripovijedamo priču o tome kako smo žrtva, dodajući joj sve više pojedinosti o tome kako je progonitelj uistinu strašan te kako nas je jako povrijedio i izdao.
Tradicionalni pripadnik plemena Hopi zna da svako dijete dobiva dva para roditelja: biološku majku i oca te par božanskih roditelja. U stara se vremena po rođenju djeteta u plemenu Hopi u njegovu kolijevku stavljao savršen klip kukuruza koji je predstavljao Kukuruznu Majku ili Majku Zemlju. Klip kukuruza bio je i podsjetnik da su njegovi roditelji samo sredstva pomoću kojih je došao na ovaj svijet. Dijete se prvih dvadeset dana držalo u tami jer je još prelazilo iz nevidljivog svijeta – u kojemu ostaje na skrbi svojih božanskih roditelja – u svijet ljudi. Na zidovima i stropu kuće kukuruznim su se brašnom iscrtavali sveti oblici, kako bi govorili da je duhovni dom za dijete pripremljen jednako kao i materijalni.
Demon koji vreba pored kolijevke
Božansku Majku nalazimo u gotovo svim velikim religijama – Madone u kršćanstvu, božanstva poput Tare u budizmu, mnogi oblici boginje Kali u hinduizmu i Šekina, ili ženska prisutnost Boga, u judaizmu. Mnogi ljudi cijeloga života osjećaju privlačnost Božanske Majke te utjehu i sigurnost koju ona pruža. Kad se dijete rodi bez njezine zaštite, u kolijevku se ušulja demon gnjeva. Ako vam roditelji nisu izrazili dobrodošlicu na ovaj svijet, ako vam nisu prenijeli osjećaj iščekivanja i oduševljenja vašim dolaskom, vaša vrijednost nije potvrđena pa ćete postati nepovjerljivi i odupirat ćete se neočekivanim životnim zaokretima.
Kad u odrasloj dobi pokraj sebe više nemate majku koja bi vam poljupcem izliječila bol, osjećate se kao siroče kojemu je njegovo prirođeno pravo prevarom oduzeto. Osjećate da živite na hladnom, neprijateljskom mjestu i zamjerate onima koji su vas doveli u tu čudnu zemlju. U vama vrije gnjev prema roditeljima koje smatrate krivima za svoj jad. Taj demon ne čeka samo pokraj naše kolijevke. Izaziva nas kad god prolazimo simbolično ponovno rođenje. Kad nakon studija dobijemo prvi posao ili se preselimo u novi grad, naše snove i entuzijazam mogao bi ugušiti tiranski šef ili arogantna odgojiteljica u novom vrtiću našega djeteta. Često se pokušavamo sprijateljiti s tim demonom gnjeva jer vjerujemo da nam gnjev daje moć. Istina je da je bijes snažna sila; osjećamo ga u tijelu, a posljedična adrenalinska poplava ispunjava nas osjećajem da možemo poraziti bilo koga.
Prestati hraniti gnjev
Gnjevni ljudi mogu biti vrlo zastrašujući. Ali, kad se prepustimo gnjevu, nastavljamo podržavati situacije koje ga hrane. Otkrivamo da smo neprestano okruženi neprijateljski raspoloženim ljudima: od službenice na recepciji, koja izriče pasivno-agresivne komentare, do računovođe koji nam na suptilan način daje do znanja da nismo dostojni njegove pune pozornosti. Zarobljeni primitivnim odgovorom gnjeva, nesvjesno pozivamo druge da hrane našu razdražljivost i zamjeranje. Istinska moć je u sposobnosti da prakticiramo mir kad se suočimo s nečijim gnjevom. U borilačkim vještinama učenike se poučava ući u stanje spokojnosti kako bi se porazilo protivnika te upotrijebiti silinu protivnikova gnjeva protiv njega: uzmaknete i dopustite da protivnik padne na vlastiti mač. Stoga, kad vaš bivši supružnik po devetstoti put otpočne istu svađu, uzmaknite – ne upuštajte se u bitku koja rađa iscrpljujućom dramom. Stari samuraji nisu se gnjevni suočavali sa svojim neprijateljima jer su znali koliko bi ih ta sila oslabjela.
Mudrost samuraja
Postoji priča o samuraju kojega je njegov gospodar poslao ubiti drugog tiranina. Kad je samuraj stigao k njemu, ovaj mu je pljunuo u lice i uvrijedio njegove pretke. Samuraj je u tom trenutku vratio mač u korice i otišao. Kad ga je gospodar upitao zašto nije ubio tog čovjeka, samuraj je odgovorio: "Zato što sam se razbjesnio". Anđeo mira daje vam snagu da otpustite svoju pravedničku priču. Sposobni ste uzmaknuti i uvidjeti kako ponašanje druge osobe proizlazi iz njezine boli te izabrati ne prihvatiti poziv na gnjevan okršaj. Sjetite se da svađu ne započinje druga osoba, nego demon, ranjeni dio vas koji želi početi zamahivati. Jedini način da deaktivirate svoju osjetljivost jest mirenje s demonom protiv kojega se borite. U našoj kulturi mir smatramo benignim, bezazlenim stanjem koje je fino i ugodno, ali neće riješiti istinske probleme u svijetu.
Pretpovijesni mozak programiran je za brzi gnjev i nasilje. Spoznaja koliko vam brzo ruke mogu početi drhtati dok čitate uznemirujuću elektroničku poruku može vas uzrujati. No, i sila mira ima jak učinak. Što ste mirniji, lakše ćete uvidjeti koliko energije drugi ljudi trate ratujući protiv svih koji ih uzrujavaju. Cijena mira često se doima previsokom. U pregovorima nitko ne želi odustati od važnog uvjeta, a svoju čestitost nipošto ne biste trebali narušiti. Ali, ne morate ni zadržati svu moć u određenoj situaciji. Mir može imati svoju cijenu, ali cijena rata potpuno osiromašuje dušu. Da biste uspostavili mir, morate odustati od potrebe da budete u pravu. Prirodno je željeti imati i mir i pobjedu te se uvjeravati: "Kad bi barem priznala da nije u pravu, bio bih voljan pokazati milost." Ali, što više ustrajete u tome, to se više ukopavate u svoj položaj, a tako se zapravo samo svađate oko toga koliko je druga osoba strašna – i ne sjećate se zbog čega ste se počeli svađati. Kad iskusite moć mira, nećete tako brzo odustajati samo kako biste mogli tvrditi da ste u pravu. Prijatelj me je tijekom vrlo teškog razdoblja upitao: "Želiš li biti u pravu ili želiš biti miran?" Ako vjerujete da mir ne možete doživjeti sve dok ne razriješite svoj gnjev, u krivu ste. Jedini način da razriješite svoj gnjev jest prizvati anđela koji ga pobjeđuje.
Prakticiranje mira
Psihološke ili terapijske tehnike mogu biti sadržaj koji odvraća pozornost i hrani to čudovište umjesto da ga usmrti. Neka mir bude vaš svjestan izbor. Duboko udahnite, nasmiješite se i, kad osjetite smirenost, spokojstvo i prihvaćanje, ispunit ćete se vitalnošću i snagom. Uklanjate cijevi iz stabla javora i otvori u kori počinju zacjeljivati. Odustajete od ovisnosti o drami i sposobni ste pozvati druge da vam se pridruže u uspostavljanju novog odnosa. Ako oni odbiju vaš poziv, možete jednostavno otići, čuvajući svoju energiju za vlastitu kreativnost. "Ali, kako ću preživjeti u svijetu u kojemu su ljudi nasilni?" mogli biste pitati. Kad je kapetan John Smith (iz filma Pocahontas) stigao do obale Mainea, zapovjedio je Thomasu Huntu, jednome od svojih poručnika, da jedan brod natovari suhom ribom koju će odnijeti u Europu. Hunt je skupinu prijateljski nastrojenih Pawtuxet Indijanaca pozvao posjetiti brod te odmah isplovio s njih više od dvadeset i prodao ih u roblje čim je pristao uz španjolsku obalu. "Što će nas čuvati od slične sudbine?" mogli bismo se pitati. Šaman bi odgovorio da ako u svojemu životu prakticirate mir, doživljavate mir i izbjegavate takve strašne okolnosti. U svojemu sam životu ustanovio da je doista tako.
Doznaj upućuje li Selfie na poremećaj osobnosti ili samo trend.
