Nedavno je u izdanju Planetopije objavljena nova knjiga duhovne učiteljice i iscjeliteljice Sonie Choquette "Hodočašće duše" u kojoj autorica opisuje svoj duhovni pad i kako je nakon godina podučavanja drugih ponovno morala naći načine da osnaži sebe. Donosimo ti dio iz knjige "Hodočašće duše"
Trenutak u kojem se moj život počeo raspadati
Moje ime je Sonia Choquette i najveći dio svog života sam intuitivna učiteljica, vodič i duhovna mentorica. Od tinejdžerske dobi pomagala sam ljudima da se uzdignu, pokazivala im izlaz iz njihovih problema i vodila ih prema rješenjima. Činiti to za druge moj je dar, strast i svrha, a u trideset i pet godina imala sam čast služiti desecima tisuća ljudi u sklopu privatnih konzultacija, radionica, svoje web-stranice i više od dvadeset knjiga. Zahvaljujući vlastitim životnim izazovima i blagodatima sjajnih mentora, od rane sam dobi izoštrila svoja osjetila, ali i probudila šesto čulo, koje me dobro služi. U poučavanju ili savjetovanju vodi me moja intuicija, ali i moja iskustva. Svoj rad ne temeljim na teoriji nego na onome što sam sama u praksi naučila. Proputovala sam cijeli svijet predstavljajući načine i tehnike kako bih drugima pomogla prevladati prepreke, iscijeliti ranjeno srce, pronaći strast, aktivirati i slijediti intuiciju te uspješno ostvarivati ciljeve.
I uživala sam u svakoj minuti, osjećajući se duboko zahvalno za blagoslov sposobnosti da služim tako da me to ispunjava i zadovoljava. Nikada ničemu nisam dopustila da me zaustavi, da me uspori, da mi stane na put ili da me stjera u kut te sam druge poučavala postupati isto, neustrašivo se suočavati sa životom umjesto bježanja ili dopuštanja da nas svlada. Odnosno, tako sam postupala sve dok mi odjednom, u šest tjedana, nisu nenadano umrli otac i brat i tada se moj život raspao. Sve ono za što sam smatrala da sam se uzdignula iznad toga, nadmudrila to i čemu nisam dopuštala da me muči, odjednom se svalilo na mene i ostala sam živa zakopana u lavini tuge, žalosti i boli.
Prepuštanje tugovanju i sramu
Nijedno od pomagala koja sam u prošlosti koristila nije mi pomoglo osjećati se bolje ili pronaći uporište. Svladana sramom i osjećajem osobnog neuspjeha, zaključila sam da više ne mogu poučavati ni savjetovati druge. Umjesto toga morala sam se vratiti u stanje novicijata – suočiti se sa svom nesrećom i boli za koje sam smatrala da sam ih ostavila za sobom te ispočetka naučiti temeljne pouke poniznosti i suosjećanja. To sam uspjela učiniti pomoću prakse hodočašćenja – točnije, prelazeći Camino de Santiago, put od osam stotina kilometara preko Pireneja i sjeverne Španjolske. Tek sam se u tom procesu žrtvovanja i odricanja uspjela ponovno povezati sa svojim istinskim jastvom te uspostaviti unutarnji mir. Slijedi moja priča.
Silazna spirala Kad se Patrick iselio, prepustila sam se tugovanju i sramu. Bilo mi je nelagodno zbog te situacije jer sam znala da kad bi moji klijenti i čitatelji znali koliko su okolnosti mog života bolne, nedvojbeno bi me optuživačkim tonom upitali: “Ako si toliko intuitivna i duhovna, zašto to nisi predvidjela ili zaustavila?” Predvidjela sam. Samo nisam željela vjerovati u to. Osjećala sam se neuspješnom na mnogo načina. Kad se osvrnem na proteklih trideset godina braka, uviđam da sam iskreno nastojala složiti se s Patrickom. Kad bismo zajedno otišli u pustolovinu, silno smo se zabavljali i naš je odnos funkcionirao. Ali kod kuće smo se uglavnom svađali. Često smo se osjećali kao da uopće nismo bračni par nego ratoborni, gnjevni brat i sestra koji se bore za prevlast. Iako me to nije iznenađivalo jer smo oboje potjecali iz velikih, disfunkcionalnih obitelji pa smo se u djetinjstvu morali svađati kako bismo zadovoljili svoje potrebe, godinama nastaviti tako bilo je besmisleno i iscrpljujuće. Bila sam obeshrabrena, razočarana sobom i posramljena jer mi se to dogodilo. Meni, koja sam zagovarala bezuvjetnu ljubav, opraštanje i razumijevanje, tražila pomoć u radu s duhovnim vodičima i ravnala se prema intuiciji, nijedno od tih oruđa i vjerovanja nije nimalo pomoglo popraviti nefunkcionalan odnos i pronaći mir s Patrickom. Među nama je bila intenzivna karma koju nismo uspjeli razriješiti.
Došlo je vrijeme da umre ratnica u meni
Kretala sam se u rasponu od gnjeva i bijesa do tuge i straha, razmišljajući o tome što se dogodilo između nas i našoj obitelji te što je pred nama. Bila sam naizmjence bijesna i slomljena. I trpjela sam bol duboko u srcu. Bio mi je dojadio moj frustrirajući, nesretan brak. Nisam bila svjesna da mi je dojadio i život kakvim sam živjela. Počela sam usrdno moliti. Bila mi je potrebna božanska intervencija da mi pomogne osloboditi se starih, nezadovoljavajućih obrazaca odnosa kojih sam se dugo držala i koji su toliko loše utjecali na moj život.
Željela sam i da umre plemenita ratnica u meni, ona koja je neustrašivo hrlila obraniti određeni cilj bez obzira na cijenu koju će sama platiti. Sve su me te bitke iscrpile, a jedini preostali vid moje ženske prirode slio se u beskonačnu skrb i spašavanje po cijenu svih drugih profinjenijih i prijemljivijih te iskreno radosnih vidova moje ženskosti. Bilo je vrijeme da upokojim svoju unutarnju ratnicu – onu dominantnu mušku energiju koja je neprestano čuvala, pazila, spašavala i radila – i da svom tihom, ženskom jastvu, dijelu sposobnom primati, dopustim opustiti se i izroniti. Znala sam da je to jastvo moj istinski duh i željela sam da mi Bog pomogne dovesti ga kući. U srcu sam znala da je to bio razlog zbog kojeg se moja duša suočila s tim krizama. Bilo je vrijeme da posegnem u svoje dubine i dopustim si predati se onome što se događalo u mom životu. Jednog sam dana jednostavno pala na koljena i počela moliti. Zamolila sam svetu Majku Božju i sve svoje nevidljive božanske pomagače da mi pomognu osloboditi se tih negativnih obrazaca koje sam nosila u sebi, za koje sam bila toliko vezana i koje sam tada bila potpuno spremna otpustiti. Osjetila sam intenzivnu energiju koja je svrdlala moj potiljak i samo središte mog srca kad sam izrazila svoju zamolbu, kao da propituje moju iskrenost i odlučnost. Jesam li svjesna što tražim? Jesam li sigurna da to želim? Duboko sam udahnula i znala sam da jesam.
Molitva za pomoć
“Molim te, sveta Majko Božja”, šapnula sam moleći, “pomozi mi presjeći nevidljive niti koje me sputavaju i osloboditi se. Daj mi unutarnju snagu da otpustim sve što sam do sada stvorila, na svakoj razini, i što više ne odražava najviši put za mene te za one koje volim i kojima služim. Pomozi mi smiriti moje muževnije energije kako bih se staložila u vlastitu božansku žensku prirodu te ohladiti gnjevnu vatru povrijeđenosti i straha koja je dugo plamtjela u mom srcu.” Nakon što sam molitvom uputila zahtjev, ustala sam i zapalila svijeću Božanskoj Majci kako bih joj zahvalila jer me je saslušala. Bila sam spremna predati se. Znala sam da je vrijeme da odustanem od nadzora nad svojim životom i prepustim ga Bogu. Svoju sam namjeru izgovorila naglas. “Ovaj moj život je sada završen. Moj trenutačni način mi više ne služi i mom uzvišenom Duhu ne omogućuje da se izražava kroz mene. Molim da se čahura otvori i oslobodi moju istinsku božansku svjetlost. Sve vezanosti na svim razinama prepuštam prošlosti i spremna sam za ono što mi Univerzum donosi. I tako jest.”
U tom je trenutku vrijeme stalo. Znala sam da su nebesa čula moju namjeru i registrirala je te da će moj zahtjev biti uvažen i da ću primiti božansku potporu. Osjetila sam kako se u meni događa zaokret. Nisam osjetila euforiju. Nisam čak ni bila sretna. Štoviše, osjećala sam se sumorno i tiho unatoč tisućama zvukova koji su se vrtložili oko mene, kojima je Univerzum govorio: “U redu, pripremi se.” Sljedećeg jutra odjednom sam primila upečatljivu intuitivnu poruku svog Višeg Jastva koja je rekla: “Sonia, vrijeme je da iscijeliš svoj život, a to možeš učiniti samo tako da prijeđeš Camino de Santiago. I pođi sama.”
Pronalazak puta
Hodočašće? Nedugo nakon što su mi otac i brat umrli, na jednu od mojih radionica došla je žena sa štapom i s gipsom na očito teško ozlijeđenom stopalu. Sjela je u prve redove, a dok su drugi polaznici dolazili, upitala sam je što se dogodilo. Rekla mi je da je ozlijedila stopalo dok je prelazila Camino pa je morala odustati ne stigavši do kraja. Tada me je upitala znam li za Camino, na što sam priznala da ne znam. “O, Sonia, ako bi itko trebao prijeći Camino, tada ste to vi”, rekla je zaneseno. “Doista?” odvratila sam, zaintrigirana. “Mislite da bih trebala?” “Svakako”, uvjerila me, ne rekavši zašto to misli. “Tada ću to istražiti”, odgovorila sam. Ali kad je radionica započela, više nisam mislila o tome. Barem neko vrijeme. Otprilike šest mjeseci poslije vodila sam radionicu u Australiji kad mi je druga učenica prišla i upitala me smije li mi pokazati fotografije koje je snimila dok je prelazila Camino. “Ne znam zašto”, rekla je, “ali osjećam da vam ih moram pokazati.” Iako same fotografije nisu bile osobite, imale su čudan učinak na mene. Dok mi ih je davala jednu po jednu, imala sam vrlo čudan osjećaj da sam već bila ondje. Zapravo, taj déjà vu osjećaj bio je toliko jak da mi je prvih nekoliko minuta bilo teško usredotočiti se na pouku.
Nakon predavanja sam s tom ženom namjeravala razgovarati o Caminu, ali čim smo završili, ona je nestala. Te večeri namjeravala sam na internetu potražiti informacije o Caminu, ali, kao što se često događa poslije predavanja, nakon večere sam otišla u svoju sobu i odmah zaspala. Sljedećeg dana sam tijekom leta kući ponovno razmišljala o Caminu. I dalje osjećajući utjecaj onih fotografija, zaključila sam kako je to nešto što ću staviti na popis svega onoga što u životu namjeravam učiniti. Kad sam stigla kući, još sam malo proučila tu temu, ali još ne previše ozbiljno. Bila sam silno zaokupljena drugim pitanjima pa sam to neprestano potiskivala u drugi plan. Zato sam se iznenadila kad sam nakon buđenja primila tu intuitivnu uputu. Doslovce sam naglas rekla, kao da se obraćam svom Višem Jastvu, svojim duhovnim vodičima, Univerzumu općenito ili duhovnom utjecaju koji mi je uputio tu poruku: “U redu. Čula sam. Poći ću.” Samo nisam znala na što sam pristala. Stoga sam na internetu počela čitati sve što sam mogla o Caminu.
Camino de Santiago
Camino je jedno od triju najvećih hodočašća u katoličkoj religiji. Postoji hodočašće u Rim, hodočašće u Jeruzalem i Camino de Santiago u Španjolskoj, gdje se smatra da su pokopane kosti apostola Jakova. U srednjem vijeku taj je put, poznat i kao Put svetog Jakova ili jednostavno Put, prošlo više od milijun katoličkih “peregrina” ili hodočasnika, koji su ga prelazili u ime oprosta svih grijeha, a kad su im svi grijesi oprošteni, bili su čisti u Božjim očima. Ili barem u očima Crkve. Zbog toga je taj put postao poznat i kao Put oprosta, a to je nedvojbeno bio put kojem sam težila. Dok sam čitala o Caminu, ježilo mi se cijelo tijelo. U nekom dubokom dijelu svog bića znala sam da sam taj put već prešla. Osjeti su bili neodređeni, ali postojani. Jednostavno sam znala da je to istina, ali nisam mogla otkriti više od toga snažnog osjećaja.
Legenda govori da su apostoli nakon Kristove smrti poslani diljem poznatog svijeta – u Indiju, Egipat, Afriku, Armeniju, Perziju – širiti Kristovu riječ. Katolički spisi govore da je apostol Jakov poslan u Španjolsku kako bi preobraćao nevjernike. Međutim, Jakov nije bio osobito uspješan. U dvanaest godina uspio je preobratiti samo sedmero ljudi. Godine 42. vratio se u Jeruzalem, gdje je bio bolje sreće te počeo preobraćati gomile ljudi, uključujući poznatog čarobnjaka po imenu Hermogen. To je zadivilo gomile te mu privuklo još više preobraćenika, ali je razljutilo judejskog vladara Heroda Agripu, koji je dao uhititi i pogubiti svetog Jakova, a potom baciti njegovo tijelo preko gradskih zidina, kako bi ga proždrle divlje životinje. No njegovi odani sljedbenici pronašli su njegovo tijelo te ga otpremili natrag u Španjolsku kamenim brodom bez kormila, koji je naposljetku pristao na obali Galicije u sjeverozapadnoj Španjolskoj, okružen jakobovim kapicama. Svih sedam prvotnih preobraćenika primilo je njegovo tijelo i otpremilo ga u unutrašnjost kako bi ga dolično pokopali. Sljedećih se osam stotina godina o svetom Jakovu nije čulo ništa. A tada se pustinjak po imenu Pelayo, koji je živio mirno i izolirano, probudio iz svoje svakodnevne rutine ugledavši sjajnu zvijezdu na nebu. Potom je čuo nebesku glazbu, zbog koje je požurio mjesnom biskupu i rekao mu što se dogodilo. Skupina mještana slijedila ga je do mjesta na kojem je imao viziju pa su, naoružani pijucima i lopatama, duboko u mračnoj spilji nedaleko od tog mjesta pronašli grobnicu. U toj se grobnici nalazilo tijelo i pismo u kojem je pisalo: “Ovdje leži Jakov, sin Zebedeja i Salome, brat svetog Ivana, kojem je u Jeruzalemu odrubljena glava. Stigao je morem, dopremili su ga učenici.”
Vitezovi templari
Mjesto na kojem je otkrivena grobnica postalo je poznato kao Santiago de Compostela (Sveti Jakov od Zvjezdanog Polja). Na tom je mjestu uskoro izgrađena crkva. Španjolski biskupi i kraljevi bili su uzbuđeni, čak i presretni, zbog tog otkrića te su počeli poticati hodočasnike na put u Santiago. Uskoro su počeli pristizati milijuni hodočasnika iz cijele Europe. Katolička crkva, koja je u to vrijeme bila vrlo moćna, poslala je skupinu vrlo religioznih i neustrašivih križara, poznatih kao vitezovi templari (ili vitezovi Hrama), da štite hodočasnike od razbojnika na putu do svetišta. Njihova služba zaštite hodočasnika proširila se Europom, krenuvši od Jeruzalema i stigavši do Španjolske i Portugala. Radi zaštite hodočasnika vitezovi templari su uspostavili prvi bankarski sustav, omogućujući hodočasnicima da im u jednom gradu predaju svoj novac te ga preuzmu u drugom, kako bi mogli putovati bezbrižno, pa na putu više nisu bili lak plijen pljačkaša i razbojnika. Zbog besprijekornog ugleda i poštenog načina zaštite novca vitezovi templari postali su iznimno bogati i moćni pa su često konkurirali kraljevima.
Izgradili su nekoliko katedrala i dvoraca, koji su služili kao samostani i vojne postaje, a njihova je moć s vremenom rasla jer su ih vladajući pape oslobađali poreza i drugih opresivnih zakona nametanih običnim građanima. Njihova je sve veća moć naposljetku u njihovim neprijateljima izazvala ljubomoru i optužbe da vole moć i novac, dijelom zbog sve više tajnih uvjeta za one koji su se željeli pridružiti njihovim redovima, dijelom zbog njihove financijske neovisnosti. Kako su postajali moćniji, počeli su od vitezova koji su se željeli pridružiti njihovim redovima tražiti da se podvrgnu tajnim kušnjama kako bi se ustanovila njihova iskrenost. Ti tajni obredi i kušnje nikada nisu otkriveni, što je naposljetku dovelo do propasti templara. Vitezovi templari su zbog svoje tajnovitosti postali iznimno sumnjivi, a neprijatelji su ih teretili za najnečuvenija djela, od bogohuljenja do idolatrije i sodomije te drugoga, a optuženi su ponešto od toga priznali nakon što su uhićeni i podvrgnuti užasnim oblicima mučenja.
Razlog zbog kojeg je petak 13. dospio na zao glas
Trinaestog listopada 1307. godine francuski kralj Filip Lijepi, manipulacijama sklon čovjek koji je vitezovima templarima mnogo dugovao, ali nije bio sposoban ni voljan platiti taj dug, tajno je zapovjedio da se okupe svi vitezovi templari u Europi te da im se sudi zbog zločina protiv Boga i Crkve kako bi im se oduzela moć, zbog čega je taj datum, petak trinaesti, došao na zao glas. Zbog ekstremnog mučenja kojima su podvrgavali lažno optužene vitezove, mnogi od njih dali su lažna priznanja, uključujući samog velikog majstora, čovjeka po imenu Saladin. Neki od tih nevinih ljudi osuđeni su i spaljeni na lomači u Parizu, a drugi su pobijeni na drugim mjestima. Oni u Španjolskoj i Portugalu umaknuli su toj sudbini i nisu bili optuženi ni za kakvo zlodjelo, iako su se svi s vremenom povukli. Dok sam to čitala, moji su se déjà vu osjećaji pojačavali.
Od djetinjstva sam često sanjala da sam članica određenog tajnog katoličkog društva koje izvodi ekstremne obrede i posvećeno je zaštiti ljudi. Što sam više čitala o vitezovima templarima koji su štitili davne hodočasnike, to me je više preplavljivao osjećaj znanja i, iznenađujuće, žalosti i tuge. O tim sam snovima trinaest godina prije pisala u knjizi Vidovnjački put (The Psychic Pathway) te govorila u mnogim prilikama, svojoj obitelji i svojim učenicima. Mnogo sam puta spontano spomenula, gotovo bez razmišljanja, da sam svojedobno i sama bila vitez templar i osjećala sam iznimno jaku povezanost s križarima te srednjovjekovnom Katoličkom Crkvom. Čudno je kako su ti snovi u proteklih nekoliko godina izblijedjeli, iako su od djetinjstva bili važan dio mog života. Ali dok sam istraživala o Caminu, osjećala sam iste jezive, zloslutne osjećaje koje sam osjećala u tim snovima. Već me dugo smatraju i nazivaju ratnicom, a neki su me moji bliži prijatelji sa smijehom nazivali Ivanom Orleanskom zbog moje neustrašive sposobnosti da se suočim i borim sa svim što smatram uvredom svom duhu ili duhu nekoga koga volim.
Pozdrav s ratnicom
No upravo sam to ratničko jastvo željela napustiti. Završila sam sa zaštitom i branjenjem unutarnjeg svijeta, svijeta duha, intuicije i autentične osobne moći, te sa suprotstavljanjem onima koji su omalovažavali moj rad i moj svijet. Bila sam umorna i od borbe za zanemarene i potlačene na vlastitu štetu te nošenja onih za koje sam strahovala da se sami ne mogu nositi. Osobito mi je dojadilo boriti se protiv “neprijatelja” u mom suprugu, ili u bilo kome drugome. Sve mi je to bljeskalo u mislima dok sam otkrivala sve više prošlosti o Caminu. U srcu sam znala da je to vjerojatno jedan od najvećih razloga zbog kojih moram poći na to putovanje: kako bih završila jednu staru priču i identitet koji mi više nije odgovarao. U mom biću bila je mračna, teška, patrijarhalna energija koje je gušila moju unutarnju ženskost. Jastvo koje sam željela biti i izražavati više nije bilo u rezonanciji s ratničkom biti. Iako sam voljela svoju snagu, svoju vatru i svoju hrabrost, bila sam umorna od ratovanja i bilo mi je potrebno da odustanem od obrane i otvorim svoje srce drugačijoj snazi. Zato sam morala prijeći Camino. To sam znala u svom srcu.
Pročitaj jesu li parovi bez djece sretniji.
