Donosimo ti ulomak iz knjige "Kako biti žena", Caitlin Moran, novinarke The Timesa. U ulomku "Udajem se" Caitlin se prisjetila vlastitog vjenčanja i iz te perspektive na duhovit način razmatra besmisao trošenja velike količine novca na taj događaj. Da njena razmišljenja imaju uporište možeš naći i u činjenici da je u siječnju ove godine u Hrvatskoj bio jednak broj vjenčanja i rastava
Caitlin Moran ostvarila je karijeru tijekom koje je napisala nekoliko knjiga i intervjuirala neke od najvećih zvijezda današnjice, od Paula McCartneya do Lady Gage. U knjizi "Kako biti žena" u izdanju Planetopije autorica odgovara na to pitanje. Pitanje postavlja sebi, ali i svima nama bez obzira na spol. Iskrena do kraja, ne libi se zaroniti u vlastita iskustva kako bi pronašla odgovore.
Naš grijeh
Naravno, kad ljudi otkriju pravu ljubav, to završi loše za svakoga. Mislim, u redu je na kraju – kad se jednom svi požene i prestanu dizati veliku buku oko svega toga. No sasvim na početku postoji golem test svačije strpljivosti i izdržljivosti – vjenčanje. Unatoč hrpi groznih stvari koje možemo prišiti muškarcima – ratove, silovanja, nuklearno oružje, slomove burze, Top Gear, onu stvar na koju stavljaju ruku i premještaju svoja znojna jajca dok su u autobusu, a zatim dodiruju rukohvat koji i ja onda moram dodirivati, a sav je pokriven njihovim znojnim sranjem – za vjenčanja su u potpunosti odgovorne žene. Moje dame, mi smo krive za vjenčanja. Svaki aspekt te grozote dogodio se pod našim budnim okom. I znate što? Ne samo da smo iznevjerile čovječanstvo nego smo iznevjerile i same sebe. Vjenčanja uopće ne čine dobro ženama. Ona su zamke za gubljenje vremena i očajavanje. I svaki njihov dio loše djeluje baš na one kojima je do vjenčanja najviše stalo: na nas. Naša ljubav prema vjenčanjima je loša ljubav. Uopće nije dobra za nas. Završit će loše, a mi ćemo se osjećati prevareno i usamljeno. Kad god razmišljam o vjenčanjima, poželim utrčati u crkvu – kao Dustin Hoffman u filmu Diplomac – i povikati: “Doista!”, uputiti se bez razmišljanja do propovjedaonice – putem trgajući svoj glupi, odvratni ukras u kosi i održati ovakav govor:
Troškovi
Moje dame! Biti žena – već je to jako, jako skupo. Tamponi, friziranje, čuvanje djece, tretmani uljepšavanja, ženske cipele koje su tri puta skuplje od muških – ako se tome pribroje stvari koje trebamo (higijenske potrepštine) i stvari zbog kojih se, ako ih nemamo, osjećamo golo (dobra frizura), već je sve to pogubno. A još nismo ni spomenuli činjenicu da ne samo da žene zarađuju trideset posto manje od muškaraca, nego i da smo mi te koje obično moraju gledati kako im karijere tonu poput Titanika kad se postavi pitanje 'Tko će čuvati djecu?' Nekada je pitanje miraza bilo jedno od odlučujućih u ženinu životu: naime, to koliko su novca njezini roditelji mogli izdvojiti za miraz, diktiralo bi za koga se uopće može udati. Danas se, naravno, žena može slobodno udati za koga god želi. Pa opet, stupanje u brak još uvijek često podrazumijeva bacanje gomile novca u vjetar – prosječan trošak britanskog vjenčanja iznosi dvadeset i jednu tisuću funti – no sada to obično plaćaju sami mladenci pa je to neka vrsta bizarnog, dobrovoljnog, krajnje beskorisnog i samonametnutog miraza. Trošenje dvadeset i jedne tisuće funti u fazi života kad si – obično – još uvijek prilično siromašan i pokušavaš kupiti stvari kao što su "stan" i "hrana", izgleda prilično zbunjujuće, kakogod na to gledali – a da i ne spominjem činjenicu da svaki četvrti brak završi rastavom. Da izmišljamo sve ispočetka, sigurno bismo odlučili proslavu ljubavi vrijednu golemih dvadeset i jednu tisuću funti organizirati na kraju čitave priče – kad budemo u svojim šezdesetim ili sedamdesetim godinama, kad je hipoteka otplaćena i kad možemo vidjeti je li cijela ta "volim te zauvijek" stvar uspjela ili nije. Dvadeset i jedna tisuća funti! Dođe mi da plačem. Ne bih potrošila dvadeset i jednu tisuću funti ni na što bez a) vrata i prozora ili b) sposobnosti da mi ispuni tri želje.
Najbolji dan u tvom životu
'To je najbolji dan u tvom životu.' Hm. Zamke koje ovdje vrebaju su očite. Naravno da to nije najbolji dan u tvom životu jer da jest, sigurno ne bi uključivao dolazak Ujaka Pogrešnog, Tete Dosadnjakovićke i nekih ljudi iz ureda koje si morala pozvati da se ne bi durili sljedećih šest godina kad ih sretneš na hodniku. Jasno je – kad se uzmu u obzir i ovi elementi – da je tvoje vjenčanje zapravo sličnije nekakvom nesretnom spoju neradnih dana i obiteljske terapije te bi ga stoga trebalo stoički podnijeti i odnositi se prema njemu s istom takvom kombinacijom nepokolebljive odlučnosti i teškog opijanja. Osim toga, moje dame, pripazite i na način izražavanja: kaže se, naime, "najbolji dan u tvom životu". Da, najbolji dan tvog života odnosi se na mladenku. Ni na koga drugog. Budimo realni, od pamtivijeka je poznato da sam događaj – od početka do kraja – mladoženju uopće ne zanima. Ako kod odraslog čovjeka želite stvoriti kombinaciju dubokog očaja i jedva obuzdane panike, jednostavno minutu-dvije s njim razgovarajte o rasporedu sjedenja za stolom, kitici za mladoženju, cipelama za djeveruše, velikom šatoru, unajmljivanju dvorca, onome što je Madonna napravila za svoje vjenčanje ili o tome biste li se trebali klistirati tjedan dana prije kako bi vam lice izgledalo "svježe". U biti, mladenka poziva mladoženju na vjenčanje onako, tek uzgred – nakon što se prvo temeljito pozabavila mišlju koja će tri čokoladna kolača biti servirana. Za ime božje, pa žene planiraju svoje vjenčanje već od pete godine života kad još nemaju pojma za koga će se udati i samo zamišljaju tijelo nekog superjunaka, dok je mjesto na kojem bi mu trebala stajati glava prikladno zatamnjeno. Za usporedbu, u približno istoj dobi, jedini budući događaj koji dječaci planiraju jest kako će zabiti pobjednički gol na svjetskom prvenstvu dok će nekako u isto vrijeme na gitari svirati November Rain grupe Guns N’ Roses.
Zašto se žene i pored ovakvih stavova ipak odluče za tradicionalno vjenčanje pročitaj na sljedećoj stranici.
Zaljubljena sam
Za mene nije postojao "oporavak nakon prekida". Malo sam se udebljala i počela nositi šiške – koje mi nisu dobro stajale, ali bila sam tako sretna da se činilo da to nitko nije ni primijetio. Pop-zvijezdu koja je na kraju ostala bez svijesti, jednostavno sam upitala: 'Hoćemo se malo drpati?' S onim pak tinejdžerom povukla sam prvi potez dok sam bila odjevena u nezaboravnu seksi odjeću, tj. u tamnocrveni kućni ogrtač iz trgovine BHS koji je koštao devetnaest funti i devedeset i devet penija. Otprilike mjesec dana veslala sam Londonom na nekoj vrsti opuštene seksi galije kao kakva gusarica – imajući stalno na umu kako svaki razgovor s pripadnikom suprotnog spola nosi sa sobom majušnu, atomski malu i svijetlu mogućnost: 'Bok. Jesi li za’?' Svakog pak četvrtka pozvala bih k sebi Petea iz časopisa Melody Maker, skuhala bih mu juhu i pričala sve te priče. 'Tako sam ti ja nazvala poslugu u sobu i naručila sendvičs mesom i par muških gaća', prepričavala sam mu sve te priče dok smo slušali ploče i plakali od smijeha.
Iznenada - jad i čemer
No, usred veljače, moje se raspoloženje iznenada promijenilo. Probudila sam se jednog ponedjeljka ujutro da bih otkrila kako me obuzeo nekakav neobičan jad i čemer. Nije to bila depresija, niti bol – bilo je to nešto što me ostavljalo ne samo nespokojnom nego i punom nade. Osjećala sam se kao da nisam ni na nebu ni na zemlji: istovremeno kao da sam iščekivala nešto i kao da mi je nešto strašno nedostajalo – premda to nikada nisam imala. I ne samo da to nikada nisam imala, nego nisam imala pojma ni što bi to moglo biti. Izvor mog melankoličnog raspoloženja potpuno me zbunio. Provela sam tjedan dana lutajući po stanu kao pokisla – ne znajući što to znači. Nešto bih podigla – telefon, ploču, a onda spustila natrag, tužno zaključivši: 'Ne, to nije to.' Dva puta sam išla kupiti hranu, a usred supermarketa bih pomislila: 'Kad se vratim, možda će se već dogoditi!' Pojurila bih natrag, ponovno puna energije i nade, i upala u stan – samo da bih otkrila da je sve točno onako kako sam i ostavila.
Što god to bilo, još uvijek nije stiglo. Razočaranje je bilo poražavajuće. Nakon tjedan dana takvog stanja, u nedjelju navečer, moja podsvijest mi je – kao da joj je dozlogrdilo to što ne mogu shvatiti o čemu se radi – konačno sve lijepo pokazala. Sanjala sam da se uspinjem pokretnim stepenicama u podzemnoj željeznici, na stanici u Baker Streetu. Pokretne stepenice su izgledale nevjerojatno visoko. Čak nisam mogla vidjeti vrh. Činilo se da će proći jako puno vremena prije nego što dođem do izlaznih vrata. 'Trebat će mi čitava vječnost da dođem do gore!' uzviknula sam. 'U redu je', rekao je neki glas. Okrenula sam se i ugledala Petea kako stoji iza mene. 'Ovdje sam', rekao je jednostavno. 'Oh!' rekoh, probudivši se. 'Oh!' 'Zaljubljena sam! Zaljubljena sam u Petea.' Pogledala sam po stanu 'On je to što ovdje nedostaje.' Šest godina kasnije i sa zaručničkim prstenom vrijednim devetnaest funti i devedeset i devet penija – evo našeg dana vjenčanja.
Moje vjenčanje
Inicijalno je bilo zamišljeno da se vjenčanje održi u matičnom uredu, u Londonu, a zatim bismo proveli večer u nekom kafiću. Sredinom dosadnog listopada kad se ništa ne događa. Svatko bi imao autobus za povratak kući. Sve bi koštalo manje od dvjesto funti. Sve smo to mogli obaviti u ravno pet sati. Oh, kako bih željela da smo imali takvo vjenčanje. Međutim, nakon što sam proučila šest stotina časopisa za mladenke i uzela u obzir nekoliko zahtjeva svekra i svekrve, završilo je tako da smo se okupili u bivšem samostanu u Coventryju, dva dana nakon Božića. Ne želim pretjerivati, ali to je doista bilo loše vjenčanje. . .
Ako se ipak odlučiš za klasično vjenčanje savjete potraži na portalu Budi.IN
