lijecim se od depresije nesto vise od godinu dana, iako imam osjecaj da ju oduvijek imam (21 god imam). cesto mislim da sam samo lijena, godinama su me roditelji, i ja sama sebe, tako opisivali, ali osjecam se uzasno lose kad se ne uspijem ustati iz kreveta ili otici na faks. a opet, uvijek se pitam kako drugi mogu normalno obavljati sve, a meni toliko treba da se pokrenem, mozda se samo izvlacim na tu depresiju i lazem sama sebi da bih se bolje osjecala?
medjutim, nedavno sam zaboravila uzimati lijekove nekoliko dana i bilo je katastrofa. tada sam shvatila koliko mi znace, ovaj antidepresiv mi ne odgovara potpuno i vjerojatno cemo ga mijenjati, ali ipak mi cini zivot laksim, cini da mogu prezivljavati dan za danom i relativno normalno funkcionirati.
jasno mi je da se nekoga tko ima endogeni uzrok za bilo što, pa tako i za depresiju, treba liječiti antidepresivima.
ali ne slažem se da one koji nemaju endogeni uzrok treba liječiti razgovorima... tu je psihijatrija i psihologija pogriješila u filozofiji života. ljudi nemaju pravi smisao života i žive rutinski, nisu oprostili susjedu, svađaju se s obitelji, nemaju ispravne kriterije, bog im je novac ili slava, a ne Bog i tu nastaju depresije.
To se rješava predajući život Bogu, a ne razgovorom s bilo kim, a najmanje psihijatrom!
ORBANICA! Najbolja psihijatrica na svijetu! Ja promijenila,4,5 prije negoli dosla k njoj. Izvukla me iz teske depresije. Pomoc lijekova, ali i pomocu terapije i njene super vesele osobnosti!!!!!
Obriši komentar
Jeste li sigurni da želite obrisati komentar?
Sortiraj odgovore
Najstariji