Kad doživimo prvo ljeto bez leda na Arktiku, Zemlja će jurnuti u totalnu katastrofu, prag propasti je 1,5°C. Tijekom protekla tri desetljeća globalnog zatopljenja, odnosno zagrijavanja planeta Zemlje, najstariji i najdeblji led na Arktiku površinski se smanjio za zaprepašćujućih 95 posto.
Ovaj podatak navodi američka agencija NOAA u svom godišnjem izvještaju Arctic Report Card.
Otkriće o gubitku 95 posto starog leda pokazuje to da je najsjeverniji dio svijeta već sasvim klimatski promijenio, što ima goleme posljedice i po bića koja tamo žive, kao što su morževi i polarni medvjedi, nego dugoročno čak i po ritam daljnjeg kretanja klimatskih promjena. Najstariji led se može promatrati i kao svojevrsno ljepilo koje Arktik drži na okupu, odnosno održava Arktik hladnim čak i tijekom dugih ljeta.
"Što je led mlađi, tanak led, lakše je da se otopi, da nestane", kazao je za The Washington Post Don Perovich, znanstvenik s Dartmoutha koji je koordinirao poglavlje o morskom ledu u najnovijem izvještaju NOAA.
Ako bi se dogodilo da na Arktiku ljeti sasvim nestane leda, kažu znanstvenici, planet će se zagrijavati još i više i brže, jer će tamne vode oceana privlačiti velike količine Sunčeve topline koju bi inače ledeni pokrov Arktika odbijao od planeta nazad u svemir. U ožujku su NASA-ini znanstvenici s Operacijom IceBridge svjedočili dramatičnim razmjerima promjena koje se događaju. Letjeli su iznad mora sjeverno od Grenlanda, u području u kojem se inače nalazio najstariji i najdeblji led na Arktiku. Umjesto toga, sada su vidjeli gladak, tanak pokrov koji povezuje deblje komade.
"Bio sam šokiran koliko je to izgledalo drugačije", kazao je Nathan Kurtz iz NASA-e koji je iznad tog područja ranije više puta letio.
Mjesec ranije plutajući led sasvim se razlomio, što je izrazito neobično u tom području, te se potom lagano sledio iznova. Znanstvenici smatraju da su čudnu pojavu prouzročili vjetrovi koji su puhali tim područjem, od točke Sjevernog pola udaljenim samo nekoliko stotina kilometara.
Stoga je ostalo otvoreno je li ta pojava bila direktno povezana s klimatskim promjenama. Nesporno je ipak da je taj incident definitivno pokazao koliko je stari led sve ugroženiji. Najnovija saznanja znanstvenika o sve mlađem ledu na Arktiku ukazuju na ranije manje primjetan aspekt dramatičnih promjena ovdje. Kad se govori o udaru klimatskih promjena na led na Arktiku, običavamo govoriti isključivo o površini tog oceana pod ledom.
Međutim, gubitak leda na debljini, što je posljedica otapanja starog leda, ako se i to uzme u obzir, donosi na vidjelo da je gubitak leda u smislu gubitka njegovog volumena, još i puno veći i gori nego što se do sada doživljavalo. Mladi, jednogodišnji, tanki led nakon ljeta se brzo razvija, samo on nije niti stabilan niti ima ista ona svojstva kao stari led, već i time što će se iznova otopiti već narednog ljeta. Mjesec tijekom godine u kojem je leda na Arktiku najmanje, jest rujan.
Od 1979. do 2012. količina leda na Arktiku, gledano po volumenu, smanjio se za 78 posto. 2012. bila je godina s najmanje leda. Od 2012. površina pod ledom donekle se povećala, sudeći prema analizama znanstvenika sa Sveučilišta Washington u Seattleu. Ali, Axel Schweiger koji na sveučilištu vodi ta istraživanja, ističe da se ukupni volumen leda od 2012. još i dalje jako smanjio, unatoč tome što se ukupna površina pod ledom nešto malo povećala.
"Izgubili smo oko polovice površine, izgubili smo oko polovice debljine, pa to pomnožite, znači da smo za rujan izgubili 75 posto leda", kazao je.
U apsolutnim brojkama, riječ je o gubitku oko 10.000 milijardi tona leda. 1979. godine Arktički ocean prekrivalo je više od 15.000 milijardi tona leda u rujnu. 2012. godine to je svedeno na samo 3500 milijardi tona, a za ovu godinu rujan je iznosio 4700 milijardi tona.
"Arktik je pokazatelj što predstoji ostatku svijeta", kazao je Walt Meier, stručnjak na National Snow and Ice Data Center.
"U Arktičkom oceanu razlika od 1,5°C je ogromna. Razlika između -0,5°C i 0,5°C razlika je između klizanja po ledu i plivanja. Arktik je rani sustav uzbunjivanja za klimu planeta."
Starim ledom na Arktiku smatra se onaj od četiri godine i više, koji je iz godine u godinu sa svakim novim slojem toliko narastao da može biti debljine i tri metra. Tamo gdje se ledene ploče sudaraju i gomilaju, može biti i deblji. No, izložen sve toplijem zraku, led se topi, pa čak sasvim i nestaje između Grenlanda i Svalbarda. Lomi se, struje odnose ledene brjegove južnije, gdje se potom otapa još i brže.
U tom procesu sve je češće slučaj da led koji se još može naći na Arktiku, bude tek onaj koji nastaje ponovnim zaleđivanjem mora nakon što prođe najtoplije doba ljeta. A taj najčešće neće preživjeti naredno ljeto. Taj mladi led je lomljiviji, vjetar ga lakše nosi uokolo, što arktički ledeni pokrov čini sve pokretljivijim i sklonijim raspadanju. NOAA je za izvijestio da je 1985. godine pod vrlo starim ledom bilo 16 posto Arktika u najhladnijem trenutku zime, u ožujku.
Ovog ožujka je, međutim, pod njime bilo manje od jedan posto, a to onda čini gubitak od čak 95 posto. Istodobno je jednogodišnji led od 55 posto po udjelu narastao na 77 posto. Očito je da bi za oporavak pokrova pod starim ledom, trebalo proći pet do deset godina da se danas mladi led ne otapa nego taloži. To je jasno da se neće dogoditi. A to onda vodi ka scenariju po kojem jednog ljeta više neće biti leda na Arktiku uopće, nego samo tamni ocean.
U svijetu koji bi se zagrijao za 2°C u odnosu na predindustrijsko stanje, to bi se događalo svakih 10 godina. Kolika je razlika po planet ako se zagrije za 2°C ili za 1,5°C pokazuje podatak da bi se Arktik sasvim bez leda u svijetu koji bi bio zagrijan za 1,5°C, događao samo jednom u 100 godina. Danas je atmosfera Zemlje došla do zatopljenja od 1°C. Razlog zašto se led otapa na Arktiku tako brzo, zašto se zagrijava sve brže, poznat je. Ovdje je na djelu povratna sprega.
Dok je na Arktiku bilo jako puno leda, svjetlost Sunca i toplina odbijali su se od njegove bijele površine. Kako se počeo otapati, sve je veće područje bilo tamno uslijed voda oceana, sve se manje topline odbijalo u svemir, sve više topline je upijao ocean, što je dovodilo do još bržeg topljenja leda i... itd. U međuvremenu se pokazalo i to da klorofluorougljici, plinovi iz starih hladnjaka i klima uređaja, nisu uništavali samo ozonski omotač, nego su i pojačavali globalno zatopljenje.
A kako se sloj tog plina nakupljao najviše iznad polova, to je dodatno ubrzavao efekt staklenika od CO2, metana, dušikovih oksida i ostalih. Sasvim otopljeni Arktik značio bi, smatra Veerabhadran Ramanathan sa Scrippovog Instituta za Oceanografiju, značio bi dodatnih čak pola stupnja zagrijavanja na već postojeće.
"Ako bi se to dogodilo, bila bi to nezaustavljiva katastrofa", kazao je Ramanathan.
A takvo dodatno zagrijavanje, bilo bi okidač za kaskadni efekt niza drugih katastrofa; još veće oslobađanje CO2 iz odmrznutog permafrosta, još gore propadanje Amazonske prašume, još veće upijanje topline po površini Zemlje.
