''Iako naravno ne kupujem hranu iz Fukushime, radioaktivni materijal već godinama kontaminira japansko tlo i vode, tako da ne mogu biti sigurna do koje mjere je ono što unosim u organizam sigurno za moje zdravlje'', opisuje stanje u Japanu tri godine nakon nuklearne katastrofe stanovnica Tokija Vanja Raić Nagakura
Uništeno poljodjelstvo i radioaktivna hrana
Teške posljedice potresa i atomske katastrofe u Fukushimi iz 2011. godine japanski narod još uvijek osjeća u svom svakodnevnom životu. Uništeno poljodjelstvo, zagađenje voda i radioaktivnost hrane samo su neke od posljedica kojih su trenutno svjesni, a utjecaj radijacije iz nuklearne elektrane na zdravlje još nije u potpunosti poznat i možda će biti potrebno još nekoliko godina dok se ne utvrde njegove krajnje posljedice.
Iz nuklearne elektrane Fukushima Daiichi još uvijek, tri godine nakon potresa i tsunamija, istjecanje radioaktivnog materijala nije zaustavljeno. Zona od 20 kilometara oko elektrane i dalje je zona kojoj je zabranjen pristup, a mjesta uz obalu još uvijek su razrušena. ''Mnogi ljudi su nakon nesreće ostali živjeti tamo, neki su se i vratili, dok se mnogi zapravo nemaju čemu vratiti. Zoni od 20 kilometara mogu pristupiti samo radnici elektrane pri čemu moraju nositi zaštitna odjela i opremu. Ovisno o tome na kojoj poziciji rade varira i njihova oprema, a većinu čine sezonski radnici bez adekvatne opreme koja bi ih u potpunosti štitila'', opisuje današnje stanje života u Japanu Vanja Raić Nagakura, dugogodišnja stanovnica Tokija. Porijeklom iz Hrvatske, Vanja je u sklopu studija na Londonskom sveučilištu posjetila Japan, zaposlila se u internacionalnoj školi gdje je podučavala engleski jezik djeci vrtićke dobi, zaljubila se u Tokio i odlučila ostati tamo.
Obalni dio i dalje je pustoš
Upravo je u školi bila 11. ožujka 2011. godine kada je Japan pogodio razoran potres.''U Japanu se često osjete slabi potresi, ali ono što se tada dogodilo bilo je uistinu zastrašujuće.'' Promet je stao, linije su bile prekinute, ljudi nisu mogli stupiti u kontakt jedni s drugima. Potresi su se ponavljali, a Vanja je tu noć s ostalim nastavnicima provela na podu u školi. ''Ono što smo tada gledali na televiziji bilo je strašno. Prizori sjevernog Japanu u plamenu, snimke tsunamija, ljudi u suzama... izgledalo je nevjerojatno'', opisuje tadašnje stanje.
Fukushimu je prvi put posjetila u svibnju prošle godine kada je sa suprugom išla posjetiti njegovu majku koja tamo stanjuje. ''Ona živi u Soumi, mjestu blizu zabranjene zone od 20 kilometara. Sam centar mjesta danas izgleda dobro, no obalni dio je i dalje pustoš. Tri godine nakon tsunamija željeznička pruga koja povezuje Soumu i Sendai još uvijek nije popravljena.''
Porast zdravstvenih problema sa štitnjačom
''Iako se radioaktivnost namirnica kontrolira, prave vrijednosti i rezultati su se zataškavali, poricali i umanjivali, tako da javnost često nije imala pravi uvid u ozbiljnost situacije. Vlada je uporno tvrdila da je stanje pod kontrolom, da je hrana iz Fukushime sigurna, no sami ljudi iz Fukushime su rekli da ne žele lagati ostatku Japana. Iako je Japan zemlja u kojoj se konflikt bilo koje vrste nastoji izbjeći pod svaku cijenu te su protesti vrlo rijetki, građani su odlučili dignuti svoj glas te su tijekom zadnje tri godine održane mnoge demonstracije diljem Japana, u centralnom Tokiju te ispred zgrade japanske vlade.''
Najjači su bili glasovi majki iz Fukushime kojima je bilo dosta laži i koje su se bojale za zdravlje svoje djece. ''Roditelji su sami radili dekontaminaciju igrališta pred školama jer Vlada nije organizirala adekvatnu pomoć. Navodno postoji značajan porast broja djece u Fukushimi koja imaju problema sa štitnjačom, a prave posljedice će se vidjeti tek za nekoliko godina.'' Životinje su također postale žrtve odluka koje je Vlada donosila. ''Sve životinje u okrugu od 20 kilometara od nuklearne stanice bile su prepuštene svojoj sudbini. Mnoge su ostale privezane za kućice ili u štalama, ostavljene u strašnim uvjetima.''
Visoka razina radijacije u podzemnim vodama
Veliku pomoć ljudima i životinjama pružale su neprofitne organizacije i građanske inicijative. Mnoge organizacije poput Greenpeace-a dolazile su na teren i radile mjerenja kako bi ljudima ipak dali točnije informacije o ozbiljnosti situacije u kojoj se nalaze. Javnost napokon prima više informacija nego prije, no s velikim odmakom i zakašnjenjem. ''Tako je recimo TEPCO (Tokyo Electric Power Company) tek nedavno izvijestio javnost o izrazito visokoj razini radijacije u podzemnim vodama prema mjerenjima iz srpnja prošle godine'', pojašnjava Vanja koja se i dalje boji za svoje zdravlje. ''Hrana iz Fukushime se prodaje u supermarketima te poslužuje u restoranima, školama i tvrtkama. Naravno, ne kupujem hranu iz Fukushime, no radioaktivni materijal već godinama kontaminira japansko tlo i vode tako da iako hrana ne dolazi direktno iz Fukushime, ne mogu biti sigurna do koje mjere je ono što unosim u organizam sigurno za moje zdravlje.''
Najveći udarac su, tvrdi Vanja, prije tjedan dana primili stanovnici sjevernog Japana, posebice Fukushime, kada je odlučeno da nitko neće biti kažnjen niti snositi odgovornost za nesreću koja je oštetila i nastavlja oštećivati mnoge. ''Ta je odluka, s obzirom na to da se zna koje su poteze TEPCO i Vlada povlačili, izazvala izrazito negodovanje javnosti te veliko razočaranje. Vlada je odlučila sada ulagati velike svote novca u Olimpijske igre koje će se održavati u Japanu, dok mnogi ljudi na sjeveru Japana još uvijek nemaju mogućnost povratka normalnom životu niti financijskih resursa, a sami obnavljaju tsunamijem oštećena područja'', tvrdi.
Nauči kako snaga manjine može mijenjati svijet.
