Od početaka ljudske kulture drvo je bilo ne samo izvor hrane, lijekova i građevnog materijala nego i mjesto iscjeljivanja, utjehe i povezivanja – s drugim ljudima i prirodom. Kako ponovno razumijeti moć i vrijednost drveta, otkriva dobitnica Nobelove nagrade za mir, Wangari Maathai u svojoj novoj knjizi ''Obnovimo zemlju''
Donosimo ti zanimljive odlomke o moći drveća koje smo izabrali iz knjige ''Obnovimo zemlju'' u izdanju Dvostruke Duge, autorice Wangari Maathai koja je istražila na koji način su mnoge stare zajednice poštivale drveće i smatrale ga svetim. Više o knjizi pročitaj u našoj čitaonici.
Mnoge sadnice i odrasla stabla umru zbog manjka brige ili zbog suše. Ili se posijeku radi ogrjeva ili ograda, što je možda i svrha zbog kojih se sade. Takva uporaba je u redu sve dok se zemlja ne ostavlja gola i ako se stabla i šume bezobzirno ne iskorištavaju radi zarade nekolicine ljudi, dok mnogi pate zbog gubitka ekoloških usluga (poput regulacije padalina i zaustavljanja erozije tla) koje nude stabla i šume.
Viša i starija stabla nisu se sjekla
Čak i prije dolaska bijelih doseljenika početkom dvadesetog stoljeća, površina u okolici pet šumovitih planina u Keniji bila je poljoprivredno obrađivana i relativno gusto naseljena. Ipak, lokalni stanovnici su održavali velike šumske rezervate u kojima su bile velike populacije slonova, leoparda, bivola i mnogih drugih životinja. Iako su se u tim rezervatima sjekla stabla, običaj je bio da se prvo koristi nisko grmlje i rijetko pošumljeni predjeli za drvnu građu i ogrjev, a viša i starija stabla se nisu sjekla.
Ti običaji su značili da su lokalne zajednice prakticirale oblik poljoprivrede i šumarstva koji je čuvao vodu i površinski sloj zemlje. Svako drvo koje je ostalo stajati, zvalo se jezikom naroda Kikuyu murema-kiriti ili ''ono koje se odupire sječi šume''. Ljudi su smatrali da su ta stabla stanište duša svih stabala koja su posječena.
To je značilo da postojeće drvo nije smjelo biti srušeno sve dok njegov duh nije prenesen na drugo drvo. To se radilo postavljanjem štapa uz drvo koje je trebalo posjeći te njegovim prenošenjem do drveta koje je trebalo ostati stajati ili sadnjom novog drveta odmah pokraj mjesta gdje stoji drvo koje je trebalo posjeći. Naravno, takva ograničenja su sprječavala potpunu deforestaciju.
Drvo - mjesto iscjeljivanja
Od početaka ljudske kulture drvo je bilo ne samo izvor hrane, lijekova i građevnog materijala nego i mjesto iscjeljivanja, utjehe i povezivanja – s drugim ljudima i s božanskom prirodom. Drveće spada u najstarije, ali i najveće živuće organizme na planetu. Stoga ne iznenađuje da su ljudi o njima razmišljali u religijskim okvirima.
Drvo i religija
Židovska mistična tradicija kabala prikazuje vezu između nebesa i zemlje u obliku preokrenutog drveta. Stari hinduistički tekstovi Upanišade spominju drvo banjanske smokve (ili asvatthu), koje se sa svojim korijenjem u nebesima i krošnjom u zemlji smatra manifestacijom Brahme u svemiru.
U norveškoj mitologiji jasen Yggdrasil ima korijen u tlu, a na svojim granama drži dom bogova. Ustvari, ako pustim mašti na volju, ja drvo zamišljam kao preokrenutu osobu, sa glavom u tlu i nogama u zraku. Drvo koristi svoje korijenje da bi jelo i svoje listove da bi disalo, dok deblo sliči ljudskom tijelu.
Starješine su donosile presude ispod drveća
Zbog svoje duhovne note, ali i zbog hlada i prostora kojeg nude, stabla su prirodna okupljališta za članove zajednice koji tamo mogu raspravljati o svojoj budućnosti ili za starješine koji tamo mogu donijeti presude o važnim pitanjima.
S obzirom na sve to, ne iznenađuje da su određena stabla postala simboli grupnog identiteta. To sam osobno doživjela 2006. godine u baskijskoj regiji na sjeveru Španjolske, gdje su lokalne vlasti sklopile partnerstvo s Pokretom zelenog pojasa oko projekta sadnje stabala i smanjenja emisija stakleničkih plinova.
Predstavnici vlasti su me poveli do hrasta koji označava mjesto gdje je zasjedala prva baskijska vlada. Taj hrast, star 200 godina, bio je četvrto stablo koje je uzastopno posađeno na tom mjestu od četrnaestog stoljeća.
Baskijski narod nije jedini koji smatra da je drvo mjesto sudovanja i vladanja. U Keniji se vođe plemena Samburu po običaju sastaju ispod drveta radi rasprava.
Rana izraelska sutkinja Deborah sjedi pod palminim drvetom i dijeli svoju mudrost. Pleme Oromo s područja Etiopije i Kenije vjeruje da je određena vrsta drveta (poznata kao bokku) prikladno mjesto za zasjedanje običajnih sudova. Suci iz naroda Maasai i Kalenjin su tradicionalno sjedili ispod drveta. Kada se osoba nalazila ispod njega, morala je govoriti istinu – kao što danas na nekim sudovima polaganje ruke na Bibliju obvezuje na iskrenost.
