Svatko tko je ikada imao kućnog ljubimca i morao se boriti s velikom tugom nakon što je životinja uginula, zna da tugovanje ne prestaje tako brzo i jednostavno.
Iako gubitak kućnog ljubimca nije isti kao kad izgubimo člana obitelji ili najboljeg prijatelja, žalovanje je sasvim opravdano.
'Naši kućni ljubimci postaju dio naše obitelji', kaže Stacy Kaiser, licencirani psihoterapeut sa sjedištem u južnoj Kaliforniji i dodaje: 'Povezuju se s nama, štite nas. Možda ne razgovaraju s nama i ne žale se, ali će nam na svoj način dati do znanja da su stvarno tu za nas kad ih trebamo'.
Dr. Elizabeth Lombardo, klinički psiholog sa sjedištem u Illinoisu pak kaže da nam kućni ljubimci u većini slučajeva daju nešto neprocjenjivo: bezuvjetnu ljubav. 'Oni nas ne osuđuju, uvijek nam opraštaju, a ujedno se osjećaju dobro u našem društvu bez obzira kakvi jesmo'. Doktorica dodaje da je tu u svijetu u kojem neprestano prosuđujemo sami sebe - i nažalost, kao rezultat toga, prosuđujemo druge - odnos koji smo stvorili s našim kućnim ljubimcima zaista jedinstven i poseban.
Iako nas naši najbliži u našem životu - roditelj, dijete, partner, najbolji prijatelj - mogu bezuvjetno voljeti, možda nećemo uvijek osjećati tu duboku predanost, jer ćemo neprestano prosuđivati volimo li i voli li nas netko dovoljno. Ali s kućnim ljubimcem je drugačije, znamo da nas s njim povezuje bezuvjetna ljubav. Upravo zbog nje je gubitak kućnog ljubimca psihička trauma koja čovjeka pogađa na fizičkoj, osjećajnoj, misaonoj i duhovnoj razini.
