Mirjana Krizmanić, ugledna psihologinja i autorica popularnih priručnika za samopomoć povodom obilježavanja Međunarodnog dana žena 8. marta i izlaska svoje nove knjige "A sad... radost i veselje!" za Zdravu Kravu je objasnila zašto je ženama danas teže nego proteklih godina i što bi one same trebale učiniti da im bude bolje
Prof. dr. Mirjana Krizmanić jedna je od najpopularnijih hrvatskih znanstvenica poznata na području svih zemalja bivše Jugoslavije, a na čijoj su Katedri za kliničku psihologiju u posljednjih trideset godina stasale generacije današnjih psihologa. Jedna je od osnivačica nevladine humanitarne udruge "Dobrobit" koja se bavila edukacijom i pružanjem pomoći ratnim stradalnicima. Članica je Hrvatskog psihološkog društva, a od početka rata u Hrvatskoj bila je i član Njujorške akademije znanosti. Nagrađena je priznanjem ''Zagrepčanka godine'' za doprinos afirmaciji žena u društvu dugogodišnjim javnim djelovanjem te za postignute rezultate u podizanju kvalitete života građana Zagreba i Hrvatske.
A sad...radost i veselje!
ZK: O čemu ste pisali u vašem novom priručniku optimističnog naziva "A sad... radost i veselje!" i kome je namijenjen?
To sam pisala za nesretne - sretnike koji sve imaju, a stalno jadikuju. Pokazalo se da je izašla u pravom trenutku jer može ljudima pomoći da osvijeste koliko dobra ima i unatoč teškim vremenima. Ljudi su skloni misliti da je dobro koje imaju samo po sebi razumljivo. U knjizi savjetujem da se napravi hijerarhija vrijednosti, da se ljudi sjete da je divno što su zdravi i što su im djeca zdrava, a ne to što su cijene visoke i teško si mogu priuštiti neke stvari. Promocija će se održati 13. ožujka u Novinarskom domu.
ZK: Je li žena danas zbog pritisaka da bude uspješna na poslu i doma, te zahtjeva da vječno ostane lijepa i mlada u lošijem položaju nego prije?
Položaj žena je jako težak, ne zato što se od njih očekuje da budu lijepe i mlade, jer se to odnosi na manji dio žena određene dobi. Danas je mnogim ženama glavni problem to što su njihovi muževi ostali bez posla i ne znaju kako da djetetu kupe cipele ili novi kaput. Ne mogu djeci omogućiti da se usavršavaju i razvijaju izvan škole, sviranjem nekog instrumenta ili učenjem stranih jezika.Većina muževa koji ostanu bez posla ne preuzimaju brigu o kućanstvu iako bi mogli, jer to nije visoka filozofija. Međutim glavna prepreka je što mi još uvijek živimo u pretežno patrijarhalnom društvu. Žena je opterećena brigom o kući, djeci, sebi jer više nema ni za frizera i još povrh svega treba tješiti nezaposlenog muža. Muškarci teže psihički podnose kad ostanu bez posla, zato što se smatra da on treba biti pater familijas, osim toga on nema toliko drugih uloga kao što to ima žena, jer ona je i majka,domaćica, prijateljica, poslovna žena.
ZK: Dolazi li ipak do ravnopravnosti?
Vidim sve više muškaraca koji voze dječja kolica po ulici ili nose svoje bebe u maramama oko vrata. Sve više je mladih očeva na ulici s djecom, već je to pomoć jer dijete treba ići na zrak, treba se prošetati. Rekla bih da se u brakovima u kojima su supružnici mlađi od 30 godina može govoriti o većoj ravnopravnosti i da se tu kad su žene u pitanju događaju promijene na bolje. Ali dok društvo funkcionira tako da na istom radnom mjestu za isti posao žena radi za 20 posto manju plaću od muškarca, a imaju isto obrazovanje i jednako se zalažu, ne možemo govoriti o ravnopravnosti. Osim toga žene ni u kući nisu ravnopravne.
Na sljedećoj stranici pročitaj zašto djevojčice kad porastu žele biti poput svojih očeva.
Želim biti kao tata
ZK: Što žene mogu učiniti da konačno dobiju položaj koji im pripada?
Najviše me zabrinjava kad vidim mlade žene koje svoje sinove ne odgajaju jednako kao i kćeri. Vidim sinove obrazovanih ljudi, gdje sin od 25 godina ne zna koji broj košulje nosi, on kaže to zna moja mama. Sve što mame nauče takve sinove je da si iz frižidera izvade jelo i podgriju ga. Kad bi majke odgajale svoje sinove da jednog dana budu ravnopravni partneri onda bi ih učile sve ono što uče i kćeri. Jednak odgoj je put prema ravnopravnosti i dostojanstvu žene. Svi kućanski poslovi se moraju dijeliti.
ZK: Koliko ima smisla obilježavanje dana žena?
Ja sam za da se taj dan obilježava, zato jer je nekad bio jako važan. Za taj dan su se izborile vrlo hrabre žene i mi zapravo to obilježavamo. Još uvijek ravnopravnost ne postoji, to je kao da me pitate zašto je važno da LGBT osobe imaju svoju paradu ponosa. Da su ravnopravni onda ne bi bilo smisla da paradiraju ulicama, a ovako je to silno važno, isto je i s 8. martom. Dajte prava ženama pa više nećete morati slušati feministice! Prije nekoliko godina napravila sam upitnik kojim sam testirala djecu od tri godine po vrtićima i pitala ih što žele biti kad odrastu. Puno djece je odgovorilo da žele biti kao tata, jer tata ujutro ide na posao i onda čita novine, a mama ide na posao i onda stalno radi po kući, a navečer tata gleda televiziju, a mama pegla. Samo mi je jedna curica dala drugačiji, pozitivniji odgovor, rekla je da želi biti kao njen tata koji puno spava i čita novine ali i svira gitaru. Ali ipak se sve to pomalo mijenja, međutim da bi se zaista promijenilo majke moraju odgajati svoje sinove s rječju i djelom da su žene i muškarci ravnopravni i da im pripadaju jednaka prava i obaveze. Kontradiktorno je što žene koje imaju kćeri žele da one dobiju muževe koji će im pomagati, a istovremeno za svoje sinove žele ženu koja će sve sama raditi.
Kako da u svakodnevnom životu svoju ženstvenost njeguješ kraljevski, pročitaj ovdje.
