Knjiga "Stoljeće mudrosti", Caroline Stoessinger u izdanju Planetopije iz koje ti donosimo ulomak, govori o životnoj odlučnosti jedne žene, koja je proživjela koncentracijski logor, a unatoč tome nije izgubila svoj optimizam. U Alicinoj priči možeš pronaći pouke za svoj život. To je njezin dar nama
Stotinu i osam godina stara, Alice je najstarija osoba koja je preživjela holokaust, ali i najstarija koncertna pijanistica na svijetu. Kao svjedokinja čitavom prošlom stoljeću i prvom desetljeću ovog stoljeća, vidjela je sve – ono najbolje i najgore od čovječanstva. Živjela je u kontekstu dobra okruženog kaosom zla, ali ipak i dalje zabacuje glavu dok se smije, s jednakim optimizmom kojim je zračila i kao dijete. Predgovor "Stoljeću mudrosti", napisao je Vaclav Havel, istaknuti češki političar i pisac.
Preludij
Unatoč godinama zatočenosti u koncentracijskom logoru Theresienstadt i unatoč tome što su joj nacisti ubili majku, supruga i prijatelje, Alice je pobjednica u svojoj sposobnosti da nastavi dalje i da svaki dan živi u sadašnjosti. Nije tratila vrijeme na gorčinu prema onima koji su je zarobili i koji su pogubili njezinu obitelj. Svjesna da mržnja izjeda dušu onoga tko mrzi, a ne objekta mržnje, kaže: “I dalje sam zahvalna za život. Život je dar.”
Njezino prezime Herz-Sommer znači “srce ljeta”, premda je rođena jednoga vrlo hladnog dana, 26. studenog 1903. godine u Pragu. Roditelji Friedrich i Sofie Herz nazvali su je Alice, što znači “plemenita roda”. Otac joj je bio uspješan trgovac, a majka visokoobrazovana žena koja se kretala u krugovima poznatih umjetnika i pisaca među kojima su bili Gustav Mahler, Rainer Maria Rilke, Thomas Mann, Stefan Zweig i Franz Kafka.
Alice je odrasla u sigurnom i mirnom okruženju u kojemu su čitanje i odlazak na koncerte bili najvažniji oblici zabave. Susjedi su pomagali jedni drugima u bolesti, a obitelji su mogle izračunavati svoje kamate i mirovinu u dalekoj budućnosti. Prije Drugog svjetskog rata bila je na putu prema karijeri ugledne koncertne pijanistice. Nadahnuta majčinom dubokom ljubavlju i temeljitim poznavanjem glazbe, kao i prijateljstvom s Mahlerom, Alice je u mladosti odlučila postati pijanistica.
Druženje s Mahlerom
Prisjeća se kako je dva dana prije svojega četvrtog rođendana, 24. studenog 1907. godine, s majkom vlakom otputovala u Beč slušati kako Mahler ravna oproštajnom izvedbom svoje Druge simfonije, koju je izveo orkestar Hofoper. Rekla je da je njezina majka nakon koncerta razgovarala sa skladateljem, a tada “sam ja malo porazgovarala s Gustavom Mahlerom”. Uvlači usne i podiže ramena izražavajući zadivljenost tim trenutkom u blizini genija. Vjerojatno je bila sa svojom majkom Sofie, koja je sutradan ujutro s Arnoldom Schoenbergom stajala u gomili ljudi na željezničkoj postaji i mahala dok je Mahlerov vlak polako kretao iz Beča.
Mnogo godina poslije, nakon audicije kod Arthura Schnabela, bila je uvjerena da joj je karijera pijanistice nadohvat ruke. Često je nastupala kao solistica s Češkom filharmonijom, a snimila je i nekoliko komercijalnih izvedbi popraćenih izvrsnim kritikama Maxa Broda, Kafkina prijatelja i biografa, u Prager Tagblattu, njemačkim novinama u Pragu.
Vrata pakla
Ali svijet oko Alice je poludio. Češki zakoni su ukinuti. Grad su preplavile nacističke zastave. Alice je snimila fotografiju svojega trogodišnjeg djeteta ispred natpisa Juden Eintritt Verboten (Židovima zabranjen ulazak), koji mu je onemogućio ulazak u njegov omiljeni park. Nakon Anschlussa u ožujku 1938. godine Alicine su se sestre, sa svojim obiteljima, počele panično pripremati za emigraciju u Palestinu. Alice i njezin suprug odlučili su ostati sa svojim malenim sinom kako bi skrbili o njezinoj ostarjeloj majci, koja će među prvima biti poslana u Theresienstadt. Gledajući kako njezina majka s teškom naprtnjačom ulazi u golemu zgradu koju su nacisti konfiscirali kako bi je koristili kao sabirni centar, Alice je instinktivno znala da je više neće vidjeti. “Ondje gdje pale knjige, s vremenom će paliti i ljude”, upozorio je Heinrich Heine stotinu godina prije. No većina ljudi nije vjerovala tim crnim predviđanjima.
Početkom 1939. godine ostaci čehoslovačke vojske i vlade su, zajedno s predsjednikom Edvardom Benešom, pobjegli u Englesku, kamo su odvezeni vagoni i vagoni djece označene značkama s imenima kako bi živjeli sa strancima. Sva vrata demokratskog svijeta silovito su se zatvarala. Britansko veleposlanstvo se zatvaralo, a i Amerikanci će otići. Ulicama su hodali nacisti naoružani strojnicama. Posljednji vlak koji je trebao krenuti za London, u koji je bilo natiskano više od tri stotine židovske djece, nije krenuo s postaje. Većina djece zauvijek je nestala. Alice i njezin suprug, poslovni čovjek i amaterski violinist Leopold Sommer te njihov šestogodišnji sin Raphael, ili “Rafi”, u srpnju 1943. godine obaviješteni su da i njima slijedi deportacija u Theresienstadt. Alice se nadala da će ondje pronaći majku, ali je Sofie već bila odvezena dalje na istok, najvjerojatnije u Treblinku.
Logor za umjetnike
Theresienstadt nije bio običan koncentracijski logor. Izvana je izgledao kao prenapučen gradić u kojemu su tisuće ljudi jurile uokolo, a često se čula i glazba: bila je to Hitlerova propaganda na djelu. Fuhrer je Theresienstadt isticao kao mjesto na kojemu će ugledni židovski glazbenici, pisci, slikari i stariji ljudi biti zaštićeni od rata. No to je zapravo bio strogo čuvani geto, tranzitna postaja za Auschwitz i druga nacistička polja smrti u istočnoj Europi. Unutar zidina daroviti su i obrazovani ljudi iz Čehoslovačke, Austrije, Nizozemske, Danske i Njemačke neprestano trpjeli glad, hladnoću, zarazne bolesti, mučenje i smrt. Od 156 tisuća Židova zarobljenih u Theresienstadtu preživjet će samo 17 500. Između 1942. i 1945. godine više od 15 000 židovske djece okupljeno je i poslano u Theresienstadt. Stotinjak je preživjelo, a među njima i Rafi.
No unatoč tome i za razliku od drugih koncentracijskih logora, u Theresienstadtu je vladao privid normalnog života. Unatoč užasu i prikraćenosti, glazbenici su svirali, glumci glumili, profesori su držali predavanja, slikari su crtali na komadićima papira, a prijatelji su čak pričali viceve jedni drugima. Nacisti su nakon nekog vremena zapovjedili izvedbe za potrebe propagande. Ali nisu znali da će ti koncerti i slušateljima i izvođačima pomoći preživjeti. Tako je bilo i za Alice Herz-Sommer, koja je za zarobljenike odsvirala više od stotinu koncerata te djecu u logoru potajno poučavala svirati klavir.
Novi živiot u Izraelu
Kad je sovjetska vojska 8. svibnja 1945. godine oslobodila Theresienstadt, Alice i Rafi vratili su se u Prag te u svojemu stanu zatekli neznance. Ne našavši nikoga iz prošlosti, Alice je, uz oskudna sredstva za život, odlučila emigrirati u Izrael, gdje će se povezati sa svojim sestrama i njihovim obiteljima te s prijateljima, među kojima je bio Max Brod. Ondje je započela novi život te u četrdeset i petoj godini naučila hebrejski jezik. Sebe i Rafija uzdržavala je poučavajući na Konzervatoriju jeruzalemske Glazbene akademije (koja je poslije nazvana Glazbena akademija Rubin), ali, premda je nastavila nastupati u Izraelu te poslije rijetko i u Europi, nikada nije ponovno oživjela međunarodnu karijeru. Godine izgubljene u koncentracijskom logoru te potreba za zarađivanjem kako bi mogla uzdržavati sina odnosila joj je sve vrijeme i energiju.
Povratak u Europu
Rafi je postao uspješni čelist, a Alice je u osamdeset i trećoj godini ponovno napustila zemlju u kojoj je živjela te se doselila u London kako bi bila blizu svojega sina. Njezina najveća bol uslijedila je nekoliko godina poslije njegovom iznenadnom smrću u šezdeset i petoj godini. Alice sam upoznala u njezinu domu u Londonu, gdje sam počela raditi na dokumentarnom filmu o njezinu životu. Godinama sam bila zaokupljena glazbom holokausta, a osobito glazbom u getu Theresienstadt, u kojemu je moj suprug izgubio baku i djeda.
Sa zlom se treba znati nositi
Kako bi itko u takvim uvjetima mogao izvoditi koncerte ili skladati? Za Alice sam čula od drugih ljudi koji su preživjeli Theresienstadt te iz dugih razgovora s Jožom Karasom, glazbenikom koji je emigrirao iz Češke i koji je sedamdesetih godina snimio sate i sate intervjua s Alice. U osvrtu na tragediju 11. rujna rekla mi je: 'Dakako da je bilo strašno, ali zašto ste šokirani? Dobro i zlo postoje od pretpovijesnih vremena. Važno je kako izlazimo nakraj s time, kako odgovaramo na to.' Alice se nasmijala – i koliko god da me taj smijeh zbunio, uskoro,sam otkrila da je na taj način isticala važnost svojih riječi. Nastavila je blagim prijekorom: 'Nije li ovo divno? Ukrcali ste se u zrakoplov i za nekoliko sati stigli u London. Sada možemo zajedno sjediti i razgova rati. Žive smo. Imamo glazbu. Vi ste bogati kao i ja jer ste pijanistica. To bogatstvo nitko nikada ne može uništiti.' Tada me podsjetila na nešto što je Leonard Bernstein rekao nakon atentata na predsjednika Johna F. Kennedyja: 'Ovo je naš odgovor na nasilje, skladat ćemo i svirati ljepše, ozbiljnije i strastvenije no ikada do sada.'
Studij u osamdesetoj
Premda već dvadeset i pet godina nije javno nastupala, Alice je i dalje dosljedna svojoj posvećenosti pa najmanje tri sata dnevno svira Bacha, Beethovena, Chopina i Schuberta – sve po sjećanju. Navečer u svojemu domu često svira komornu glazbu s profesionalcima koji joj dolaze u posjet. Lako i tečno prelazi s jednog jezika na drugi. Iako joj je njemački bio prvi, a češki drugi jezik, tečno govori i engleski, francuski i hebrejski. Alice živi sama, ali nije usamljena. Ima sve i ništa – sve duhovno, ali ništa materijalno. Riznica njezina uma čuva neprocjenjivo bogatstvo. Njezinu materijalnu imovinu čine samo vrlo stara odjeća, jedan prastari televizor i dotrajali videoplayer, nekoliko fotografija i njezin nezaobilazni pijanino.
Iako joj je lice prekriveno borama i mrljama od godina provedenih na jeruzalemskom suncu, Alicin je osmijeh njezina najuočljivija fizička značajka. Izvire iz njezinih dubina te zrači i širi se u srdačnu i privlačnu veselost. Njezin je smijeh istodobno radoznao i ne prosuđuje. On odražava čitav svijet sjećanja obojenih ljubavlju koja izvire iz njezina dugogodišnjeg razumijevanja okolnosti koje je proživljavala. Tjelesnu aktivnost održava svakodnevnim dugim šetnjama – polako i oprezno hoda u tenisicama, kako ne bi pala. Ne želi ni pomagalo za hodanje ni slušni aparat. Donedavno je studirala povijest i filozofiju na Sveučilištu za treću životnu dob. Priznaje da se sve ovo “čini kao čudo”.
Nadahnuta grčkom filozofijom
Knjiga Stoljeće mudrosti temelji se na sjećanjima koje mi je Alice opisala u nebrojenim satima razgovora i snimljenim intervjuima od 2004. do 2011. godine. Upoznati Alice znači nanovo vidjeti svijet očima žene koja je proživjela više od stoljeća. Danas uporno samostalna Alice iznimno je optimistična u dobi koja daleko nadmašuje uobičajenu. Radoznalošću i emocionalnom energijom nadahnjuje sve koji je imaju sreću upoznati. Kao studentica filozofije prakticira ono čemu filozofi poučavaju. Osobito joj je važan grčki stoik Epiktet, koji je zapisao: 'Mudar je onaj tko ne žali za onim što nema nego se veseli zbog onoga što ima.'
Mnogo je toga što sam naučila od Alice, koja naše ljudske slabosti i pobjede promatra smireno i s jedinstvenom jasnoćom, sa stajališta duboke starosti. U više od stotinu godina nije izgubila optimizam te duboke humanističke vrijednosti koje je usvojila u djetinjstvu i koje određuju ritam njezina života. Njezina priča mogla bi biti udžbenik za mnogo bogatiji život. Ali nedvojbeno je ključ održavanja mladosti.
