Prema mišljenju brojnih psihologa, ljudi, zahvaljujući romantičnim filmovima, brkaju ljubav i zaljubljenost. Ana Karenjina primjer je scenarija tragične ljubavi. Do 19. stoljeća ljubav i brak su bile odvojene kategorije. Roditelji bi kćer jednostavno predali suprugu, s čijim su se roditeljima o svemu prethodno dogovorili, a ona bi morala preuzeti ulogu supruge
Postavlja se pitanje – je li tu uopće ikada moglo biti ljubavi? Da, ali nije nikako moglo biti zaljubljenosti. Ana Karenjina je primjer što se događa kad se pobrkaju ta dva pojma. To su dvije potpuno odvojene emocije, premda ljudi misle da svaka ljubav mora početi sa zaljubljivanjem, jer misle da nećemo moći odabrati partnera ako se ne zaljubimo. Zaljubljivanje se zasniva na idealiziranju partnera, koja nužno vodi u razočaranje. Ljubav je pak emocionalno vezanje za određenu osobu i predstavlja izuzetno postojan osjećaj.
Postoji li idealna ljubav?
Ana Karenjina se nalazi u poziciji da bira između djeteta i obiteljskog života, s jedne strane, i prave ljubavi, koju ona zapravo ne razlikuje od zaljubljenosti, s druge. Što god da odluči odabrati jedan dio nje će neizostavno biti nesretan. Kad više ne može izdržati tu unutarnju borbu, Ana počini samoubojstvo. Takva je sudbina i sadašnje zapadne civilizacije – mi radimo iste pogreške kao i Ana Karenjina. Naime, ona vrlo polako (i neprimjetno) propada, te ne rađa dovoljno djece.
Budući da ljudi traže idealnu ljubav, te dugo biraju partnera, neki ga nađu kasno a neki nikada ne odustaju od traženja. Mnogi nađu partnera, i iako su nezadovoljni, budući da “to nije to” ipak rode dijete i cijeli život provedu donekle razočarani. Mit o ljubavi koja donosi sreću nekad se pojačavao romanima, zatim holivudskim filmovima, a danas španjolskim, turskim i sličnim serijama... Problem je kad ljudi preuzimaju te scenarije i pokušavaju ih reflektirati na svojim privatnim životima.
Pročitaj više o tradicionalnom i suvremenom braku!
