Ispovijest: 'Zbog depresije i anksioznosti bila sam izopćena iz društva'
Prvi napad panike
Društvo ne poznaje težinu modernih bolesti te one postaju predmetom ismijavanja. Zauvijek će mi u srcu ostati urezana jesen 2014. godine. S nepunih 17 godina ušla sam u začarani krug depresije i anksioznog poremećaja. Bez pitanja i povoda. Bez pozivnice na party koji je trajao gotovo više od pola godine. Izostala sam cijelo polugodište. Suočavala se s komentarima poput „Ma ona je luda.“, „Sigurno je trudna.“ ili pak „Lijena je i glumi damu.“
Do navedene godine, depresija i anksioznost bili su mi potpuno strani pojmovi. Prvi simptomi su mi se javili kada sam se počela pripremati za školu. Odjenula bih se i uzela potrebne stvari. Došla do kućnog praga i najednom stop. Nagla nervoza, valovi hladnoće i vrućine, bolovi u trbuhu, gušenje, treslo mi se cijelo tijelo, suze su tekle same od sebe i odjednom sve mi je bilo samo crna slika. Osjećaj umiranja. Nestajanja. Potonuća.
Vratila bih se natrag u kuću ne znajući što se sa mnom zbiva. Prestala sam vjerovati da će za mene svanuti novo jutro. Prolazili su dani i dani u bolovima i plaču za kojeg doista nisam imala razlog. Bila sam hospitalizirana nekoliko dana, a nalazi su pokazali da sam potpuno zdrava.
Što se događa, ako su nalazi pokazali da je sa mnom sve u redu?
Tri su tjedna prošla otkako nisam pojela ništa osim banane, jer sve ostalo bih odmah povratila. Pretvorila sam se u uplakanog kostura koji ne zna gdje je izgubio kompas života. Nisam odbila stručnu pomoć. Moja obitelj odmah je odlučila odvesti me psihijatru s privatnom praksom. Nakon prvog susreta, tu sam se večer nakon tjedana bitke najela kako Bog zapovijeda. No, uslijedili su dani borbe i pronalaženja izlaska iz začaranog kruga.
Napadaji panike dolazili su iznenadno i s velikim intenzitetom nakon kojih bih bila posve iscrpljena. S napadajima, došla je i prijateljica depresija. Velika je razlika između „lošeg dana“ i „dijagnosticirane depresije“. Period u kojem nisam jela, u kojem me apsolutno ništa nije veselilo i u kojem sam konstantno plakala zove se depresijom. Odlučila sam zauvijek reći zbogom lošim danima i poljuljanim emocijama.
Kada sam se nakon pola godine vratila u školu profesor mi je rekao: 'Baci se kroz prozor i ubij se!'
Iako sam se nakon pola godine vratila u školu, doživjela sam prijetnje profesora koji mi je rekao: „Baci se kroz prozor i ubij se!“. Slušala sam razne odvratne riječi i zapažala čudne poglede, ali izborila sam se. Završila sam razred s ocjenom vrlo dobar i bez ijednog popravka. Mama se šali da sam im tada svima začepila usta jer sam se vratila još jača. Promijenila sam način razmišljanja iz temelja i nikad, baš nikad nisam odbacivala stručnu pomoć i pomoć bližnjih.
Sretna sam što nisam osjećala sramotu što se nalazim u takvom stanju. Sretna sam što sam usprkos sjedenju na hladnim kupaonskim pločicama i gledanju u jednu točku uspjela pronaći put. Prvenstveno sam prestala uzimati sve k srcu. Emocije su one koje osobe s natprosječnim kvocijentom emocionalne inteligencije pojedu, a onda se dogode anksioznost i depresija. U takvim situacijama potrebno je činiti stvari koje dosad nisi činio.
Preokret: Shvatila sam da nisam rođena da bih se uklopila, nego istaknula
Od osobe koja je u pet godina znala pročitati jednu knjigu, postala sam osobom koja je gutala knjige. Svoj sam mir pronalazila u tekstovima poznatih doktora, a zatim i u svojoj najvećoj ljubavi – nogometu. Iako jedina ženska osoba u nogometnom klubu u kojem sam odrasla, nikada nisam prestajala živjeti svoje snove. Na putu do uspjeha, izgubila sam mnoge osobe koje sam smatrala prijateljima. Susretala se s preprekama koje su obilježile moj život, ali nikada nisam prestajala vjerovati u sebe niti mijenjala svoju osobnost i način života kako bih se svidjela drugima. Vrata se zatvore. Ključ se izgubi. Prošli se dani nikad ne vrate. Sjećanja ostaju. Lijepa, vedra, ponosna, kao i ona tužna, uplakana i zastrašujuća.
Sve dok planiramo život, isti se već sada događa. Svijet je prepun prepreka, ali ništa se ne događa slučajno. Depresija i anksioznost bile su pouka da zauvijek budem zahvalna. Na onim ljudima koji su me spontanim scenarijima činili sretnom. Na onim koje je nebo poželjelo, a bili su dijelom moje duše. Pisali su kazališne komedije u kojima sam imala ulogu života. Činili su i čine moj život vrijednim i sretnim. Nije važno koliko nešto traje već koliko je nešto dobro. Godinama si uvjeren kako dišeš pored ljudi koji bi dali za tebe posljednji atom svoje snage, a onda? Onda se jednostavno dogodi život. Tiho na prstima odlaze iz tvog života. Kroje mjesta novim licima koji su nekako uvijek bili tu, ali nikad im nisi pružio ruku. Shvatiš da nisi rođen da se uklapaš nego da se ističeš.
Danas pomažem drugima
Pamtit ću riječi koje su mi nedugo bile upućene: „Netko će biti sretan zbog onog što činiš. Netko će biti ljubomoran. Nekom će biti svejedno.“ I sve su reakcije ispravne. Jer, neke ti donose sreću, neke vjeru u bolje sutra, a neke tugu i nemir. Osmijeh ne znači uvijek sreću. Suze ne znače uvijek tugu. Bila sam tiha u događajima i baš zbog toga su oni postali najveći. Jer, uvijek je potrebno dio svojih želja ostaviti duboko u sebi. Čim manje ih lica zna, veća je vjerojatnost da će se iste ostvariti. Klišejske slike u kojima većina ponavlja iste pokrete postaje živi otrov. Stavim ruku na srce i osjetim mir te veliko zadovoljstvo.
Sreću, jer imam obitelj koja mi nikada nije okrenula leđa, prijatelje koji me zagrle i prilike koje mi donosi svaki dan. Prilike koje su potvrdile da uvijek, ali baš uvijek netko prati tvoj rad, a nebo pamti i obećava. Ponekad stani na loptu, ali ako govoriš, neka onda riječi budu vrjednije od tvoje šutnje. Danas, u 21. godini života, završavam 3. godinu studija ugostiteljstva, aktivna sam na području nogometa, ambasadorica tvrtke s elektronskim uređajima te pomažem osobama koje se susreću s mojim dragim prijateljicama – depresijom i anksioznošću.
Andriana Baćurin