Lijeni ljudi ne postoje: Što se zapravo krije iza manjka motivacije
Vjerojatno nema veće uvrede koju možete nekome uputiti od toga da ga nazovete "lijenim". Ako vam netko kaže da ste lijeni, to nije tek usputna opaska o organizacijskim vještinama ili razini energije, to sugerira da ste u svojoj srži temeljno neučinkoviti — a u kapitalističkoj kulturi koja vrijednost osobe mjeri produktivnošću, to je gotovo jednako kao da nekoga nazovete beskorisnim.
No što ako, bez obzira na to koliko netko tko djeluje nemotivirano, ostavlja zadatke nedovršenima ili gomila prljavo rublje, zapravo nije lijena osoba? Jer što ako... "lijeni ljudi" zapravo ne postoje?
To je provokativna tvrdnja, osobito zato što većina nas odmah može smisliti očite protuprimjere: kolega s posla koji nestane s posla i nema ga satima i nikad ništa ne dovrši, cimer s fakulteta koji je preskakao svako jutarnje predavanje da bi pušio travu, lijen suprug (ili bivši) koji se stopi s kaučem s pivom u ruci, dok kuhanje, briga o djeci i čišćenje u potpunosti postanu vaša odgovornost.
Takvi ljudi postoje. Sreli ste ih. I ipak — poanta i dalje stoji.
Naravno, svi imamo "lijene nedjelje", pa čak i tjedne kada se čini nemogućim pronaći motivaciju. No među psiholozima sve je jači konsenzus da je ono što nazivamo lijenošću gotovo uvijek pogrešno ime za nešto drugo.
"Biti lijena osoba je globalna, dispozicijska tvrdnja", objašnjava Alison Fragale, doktorica psihologije, organizacijska psihologinja, profesorica na UNC Kenan-Flagler Business School i autorica knjige Likeable Badass, za SELF. Drugim riječima, to je procjena karaktera — i to fiksna. Ona bi implicirala da istinski lijena osoba nikada ne ulaže trud u ništa. No, kako ističe dr. Fragale, svatko se trudi negdje i na neki način: "Samo možda ne ulaže trud tamo gdje vi želite da ga ulaže ili smatrate korisnim."
Primjerice, osoba koja četiri sata bez prekida igra videoigre, pritom je potpuno koncentrirana, razmišlja taktički i u potpunosti je zaokupljena onime što radi, i dalje će često biti otpisana kao "neambiciozna" ako se ta ista razina angažmana ne vidi u njezinu poslu od 9 do 17 sati.. Ili netko tko ulaže vrijeme i brigu u odnose ili kreativne projekte, a čiji se rad omalovažava jer se ne može upisati u životopis.
Osim toga, većina ljudi koje smatramo "lijenima" zapravo se ne odbija truditi. Dapače, "mnogi od njih suočavaju se s nevidljivom preprekom koja ih sprječava da djeluju", kaže Devon Price, doktor psihologije, socijalni psiholog i autor knjige Laziness Does Not Exist.
Problemi s mentalnim zdravljem očit su faktor — stanja poput depresije mogu iscrpiti energiju, koncentraciju i sposobnost započinjanja čak i osnovnih zadataka, što se izvana može doimati kao da netko "ne može ni ustati iz kreveta" ili "nikada ne odgovara na poruke". Tu su i razlike u izvršnim funkcijama, poput ADHD-a, ističe dr. Price, kod kojih manjak rezultata nema veze s nezainteresiranošću, nego s načinom na koji se pažnja raspoređuje.
A tu je, naravno, i burnout, koji će isprazniti čak i najambiciozniju osobu. Kada ste kronično preopterećeni — ili kada vaš trud prestane donositi nagradu (nema povišice, nema priznanja) — povlačenje postaje neizbježno.
Ništa od ovoga nije revolucionarno. Ova objašnjenja već ste čuli — i ipak, i dalje automatski druge (i sebe) nazivate lijenima.
I, iskreno, ima smisla zašto to radimo.
"Lijen/a" je riječ kojoj pribjegavate kada vam se ne da baviti nijansama. Ona praktično zaustavlja znatiželju: ako je netko "lijen/a", nema se što istraživati — nema sustava za propitivanje, prepreka za razmatranje niti podrške za ponuditi. Umjesto da se propituju okolnosti, krivnja se svodi na pojedinca. Slučaj zaključen.
Taj refleks nije slučajan. Naučen je, tvrde psiholozi. "Strah od lijenosti alat je koji se strateški koristi za održavanje kapitalizma od samog početka", kaže dr. Price, koji na Loyola University Chicago predaje kolegije na tu temu. Uče nas vrednovati ono što je vidljivo i mjerljivo — odrađene sate, izgubljene kilograme, pospremljene domove — i moralizirati sve što u to ne spada. S vremenom se ta uvjetovanost ukrućuje u toksičnu naraciju koja se, prema dr. Priceu, primjenjuje nepravedno: "Ideju da oni koji ne rade ‘dovoljno naporno’ traže milostinju, nisu pouzdani i najbolje ih je pustiti da se sami snađu."
To objašnjava zašto se mršavoj osobi preskakanje teretane rijetko zamjera, dok se osoba većeg tijela, koja ulaže jednak ili čak veći trud, lako proglašava "zabušantom".
Nejednakost postaje još izraženija kada u obzir uzmete rod. "Ne postoji marljivija osoba od žene", kaže dr. Fragale, podsjećajući na golem dio nevidljivog rada koji se često uzima zdravo za gotovo — od usklađivanja poslovnih obaveza i kućanstva do brige o djeci i stalnog emocionalnog angažmana oko tuđih potreba.
"Nije stvar u tome da je suprug lijen", dodaje dr. Price. "Problem je u sustavu koji muškarcima poručuje da kućanski poslovi i briga nisu njihova odgovornost." Tako majka može raditi na više frontova istovremeno i svejedno biti kritizirana zbog nereda u kuhinji ili vlastitog izgleda.
"Lijen/a", dakle, nije samo uvreda. To je oružje koje zarobljava sve u samopotvrđujućoj petlji. Ako netko "ne želi pokušati", podrška i empatija postaju besmislene — zašto pomagati nekome "tko si sam ne želi pomoći"? Rezultat je osjećaj izoliranosti. "Osjećate se usamljeno jer vam nitko ne pomaže", kaže dr. Price. "Takvo okruženje dodatno guši svaku preostalu motivaciju", što dovodi do još većeg povlačenja koje izvana izgleda kao kronična lijenost.
Umjesto da propitujete sustav, stručnjaci kažu da krivnju često preuzimate na sebe. "Količina posla je nerazumna" postaje "ne trudim se dovoljno", zbog čega pretjerano radite, unosite previše kofeina, pretrpavate si rasporede, sve do točke u kojoj iscrpljenost postaje nova normalnost.
Ako "lijenost" ne postoji, kako bismo to onda trebali nazvati?
Znači li to da biste trebali jednostavno... raditi manje? Spustiti kriterije? Prihvatiti da će nekolicina stvarno nesposobnih ljudi izbjeći svoj dio odgovornosti?
Otpor je razumljiv, osobito kada pomislite na nekoga iz vlastitog života tko stalno podbacuje i propušta razne prilike. Ne može se svaka situacija uredno objasniti s burnoutom ili s problemima vezanim uz mentalno zdravlje, zar ne?
No upravo je u tome stvar.
"Mislim da kontekst nikada ne možemo isključiti"“, kaže dr. Price. "Jer nikada ne znamo cijelu priču druge osobe." Kada primijetite ponašanje koje vam smeta (zabušavanje, prigovaranje, probijanje rokova), jedino što sigurno znate jest da vam to smeta — ne i zašto se događa.
Osim toga, etiketa lijenosti ionako nije produktivna niti motivirajuća. "Globalne tvrdnje gotovo uvijek stvaraju obrambeni stav i reaktivnost", objašnjava dr. Fragale. "Apsolutno, ljude treba pozivati na odgovornost, ali bacanje dispozicijskih prosudbi užasna je praksa davanja povratne informacije."
Ako vam je cilj potaknuti promjenu, morate krenuti od znatiželje.
Umjesto da cijeli nečiji karakter svedete na jednu opterećenu riječ, imenujte konkretno ponašanje koje vam smeta. Što točno ne funkcionira? Što vam se čini nepravednim? To može zvučati ovako: "Hej, kada se suđe nagomila, na kraju sve padne na mene." "Primijetio/primijetila sam da si propustio/la nekoliko posljednjih rokova — što te muči?" "Preopterećena sam i ljuta jer ja planiram cijelo putovanje koje smo oboje dogovorili — možeš li barem do kraja dana rezervirati hotel?"
"Veća je vjerojatnost da će osoba biti motivirana kada se osjeća podržano i kada vidi da će njen trud biti prepoznat", objašnjava dr. Price. I da, ovakvi razgovori možda su manje zadovoljavajući od presude u jednoj riječi, ali imaju mnogo veće šanse dovesti do stvarne promjene.
Uostalom, kada nekoga jednostavno proglasite lijenom osobom, to govori manje o toj osobi, a više o vašoj nespremnosti da se zapitate što se zapravo događa — a upravo je to, ironično, najveći oblik lijenosti koji postoji.