Od petrinjskog i sisačkog potresa prošlo je nešto manje od dva mjeseca te su se u proteklom vremenu svi usuglasili da je pogođenim građanima potrebna psihološka pomoć jednako koliko i materijalna. No kakva je to pomoć, nema konsenzusa. Različiti stručnjaci davali su različite pa stoga ponekad i kontradiktorne savjete, a jedan od njih je bio da se psihološka pomoć na terenu ne pruža odmah po katastrofičnom događaju, nego kada se prvi šok smiri i ljudi se vrate u kakvu-takvu kolotečinu.

Rasprava trebaju li stradali psihološku pomoć odmah ili kasnije uz ovu metodu postaje suvišna

Ipak, postoje terapijski pristupi koji će ovu tvrdnju osporiti poput metode Somatic Experiencing. Riječ je o obliku tjelesno orijentirane psihoterapije čiji praktičari mogu pomoć pružiti odmah, čak i kad tijelo vibrira od šoka, ali i mjesecima pa i godinama kasnije od traumatičnog događaja, dokle god ima simptoma koji ukazuju da nam se dogodila trauma. Razlog tome je što se ovaj pristup ne orijentira na sam katastrofični događaj, na priču, emocije ili sjećanja osobe o događaju, nego na čovjekov živčani sustav koji je snažno podražen potresom (ili drugim katastrofičnim događajima).

intervju s psihologinjom ljiljanom drenški cvrtilom Jedna stvar koju treba napraviti nakon svakog potresa kako bi se umanjila trauma

Ova se metoda temelji na shvaćanju da je psihološka trauma rezultat događaja koji se dogodio toliko brzo, iznenada i bio je tako preplavljujući da mu se naš organizam nije mogao prilagoditi. Nije bilo vremena da pobjegnemo ili da odlučimo što trebamo učiniti. Taj je događaj u nama pobudio ogromnu količinu energije za preživljavanje s kojom se ne možemo nositi, a ona je potom ili „zapela“ u našem sustavu čime nas neprestano drži u pobuđenom stanju ili nas je, s druge strane, do te mjere preplavila da smo kolabirali. Zato na terenu vidimo ljude koji pate od nesanice, trzaju se na najmanje vibracije ili zvukove, imaju neugodne intruzivne misli te osjećaju veliku anksioznost i strah.

Drugi, mogu imati snažan osjećaj bespomoćnosti i bezizlaznosti, nemogućnost da zaustave plač ili da učine osnovno da bi si pomogli. U prvom slučaju živčani sustav je zapeo u pretjeranoj aktivaciji ili impulsu borbe ili bijega, a u drugom u zamrzavanju kao odgovoru na prijetnju.

Ale Duarte međunarodni stručnjak za traume izazvane katastrofama

Ovakve su ljudske reakcije predobro poznate međunarodnom stručnjaku za traume izazvane katastrofama, Brazilcu Aleu Duarteu s kojim smo razgovarali nakon hrvatskih potresa. Školovan u nizu somatskih terapija pri čemu je dominantno učio od dr. Petera Levinea, osnivača metode Somatic Experiencing s praktičnim radom je razvio vlastiti pristup radu na terenu s traumatiziranim ljudima te prvenstveno s djecom pa širom svijeta educira djelatnike organizacija poput Crvenog križa, Caritasa, Crvenih nosova te drugih koje prve reagiraju u trenutku velikih katastrofa. 

„Kada dođete na mjesto gdje se upravo dogodio potres, to je poput radio stanice kojoj niste točno pogodili frekvenciju. Kao da nešto krči, čujete riječi na radiju, ali nisu sasvim jasne. Nećete naići na potpuni kaos među ljudima, no jako ćete dobro osjetiti da je došlo do pomaka u psihologiji zajednice. Naš je zadatak da vratimo usklađenost, omogućimo ljudima da se reguliraju i ponovo pronađu psihofizičku ravnotežu“, započinje razgovor Ale Duarte i naglašava da se somatskim pristupom čini upravo to, dolazi se u kontakt sa živčanim sustavom i potiče kretanje prema ravnoteži, a to s ovim metodama uopće ne mora biti dug proces.

Potres potpuno mijenja shemu poznatoga i predvidljivoga u našem živčanom sustavu

Ako smo na išta naviknuli, onda je to da je tlo pod nogama tvrdo i stabilno. Kada se to promijeni, a mi smo nepripremljeni, naš sustav to doživljava kao nešto vrlo opasno, čak i ako nismo u direktnoj opasnosti.

„I sam sam to doživio. Tijekom rada s ljudima u Kini, za vrijeme same radionice, dogodio se naknadni potres, a on je bio magnitude šest po Richteru. Poruka u mom sustavu bila je da se moram aktivirati i nešto učiniti, ali nisam mogao jer se sve kretalo. Tu već dolazi do kontradiktornosti u sustavu. Kad potres prođe, ostaje val pobuđene energije u svačijem tijelu. Jedni su kolabirali, drugi su vrištali i jako su se aktivirali, a treći su rekli: 'U redu, nastavimo gdje smo stali'. No to ne znači da ovi treći nisu doživjeli traumu. Njihov kognitivni sustav, dakle um, zaobišao je tjelesne signale, koji se međutim, mogu manifestirati kasnije u vrlo neugodnom obliku“, otkriva ovaj stručnjak. Kada s tom trećom grupom radimo prema somatskom modelu, a to je rad sa senzacijama u tijelu kojima se daje dosta vremena i prostora da se izraze – vremena i prostora koji nisu bili dostupni tijekom potresa – čujemo vrlo često neku varijaciju ove rečenice: 'Uh, nisam imao pojma da je toliko toga ostalo u meni!'. Ti ljudi znaju da imaju problem, ali misle da se s njim već uspješno nose. Dakle, mnogi od nas imaju tendenciju brzo 'normalizirati' ekstremno iskustvo. No ispod vela te normalizacije nalazi se puno pobuđenosti, uznemirenih valova i straha. I potom našim metodama to možemo regulirati, vratiti organizam u optimalno funkcioniranje“, opisuje Duarte, dodajući kako se radi s ostale dvije skupine.

hrvatski crveni križ Pruženo više od 3.100 usluga psihosocijalne podrške, prikupljeno više od 40 milijuna kuna

Onima koji su kolabirali ili su se „zamrznuli“ pomaže se naći put ponovno u aktivaciju i kretanje, a onima koji su pretjerano pobuđeni, a to znači da su hiperaktivni, anksiozni, ne mogu se fokusirati, a ni zaustaviti u onome što čine, somatskim radom pomaže se da ispuste tu energiju iz tijela i tako u oba slučaja završe i integriraju energetski ciklus naboja i pražnjenja što vidljivi učinak ima na ponašanje, emocije, kvalitetu sna, sposobnosti interakcije s okolinom, razinu energije i nadilaženje traumatskog iskustva.

Duarte ističe kako je rad sa živčanim sustavima djece i odraslih sasvim različit

„Djeca nisu zrela, još su u razvoju, pa ne kreiraju koncepte o sebi ni kompenzacije za svoja iskustva. Njihovi živčani sustavi su otvoreniji, izvorniji pa im se lakše pristupa. Pritom djeca imaju kontakt s kvalitetom zaigranosti što nam jako pomaže u regulaciji njihovog iskustva potresa. Oni kroz igru u sigurnoj okolini i uz podršku nanovo mogu proživjeti iskustvo i rekreirati ga na način na koji im je podnošljiv, što utječe na njihov živčani sustav. Oni nisu zaigrani samo kako bi se zabavili, nego se u pozadini događa samoregulacija i stjecanje određenih vještina koje im pomažu u nošenju s onim što im se dogodilo.

Odrasli nemaju taj pristup igri. Oni već imaju gotovu definiciju iskustva i njihova bi se reakcija mogla svesti na ovo: 'Zašto i kako ću se igrati u situaciji kad patim ili drugi oko mene pate?' Stoga nam kao terapeutima treba puno više vještina da bismo se s njima kretali kroz taj unutarnji teritorij koji se žestoko brani, koji je kruto organiziran i zatvoren za intervencije. Psihološki zaštitni mehanizmi odraslih temelje se na puno više životnog iskustva nego dječji, a u tome ima puno više kompenzacija. No kompenzacije nisu iscjeljenje“, objašnjava. Odrasli teže dolaze u kontakt sa srži problema. S druge strane djeca su vrlo blizu onome što 'kuha' ispod površine.“

Ističe da djeca najčešće neće pričati o objektivnom događaju jer je to previše za njihov sustav. No sposobni su stvoriti paralelnu ili iskrivljenu priču svog iskustva i ako ih pozovete da vam je ispričaju, oni će je ispričati tako da im događaji u priči ostavljaju dovoljno prostora da se s njima nose ili da ih nadvladaju. Doživjet će nanovo svoje iskustvo izdaleka ili manjim nego što jest, a sebe većim nego što jesu. I u toj priči se događa unutarnja regulacija.

Pristup za hitne situacije temeljen na promatranju ponašanja životinja

Iako se Duarteov rad bazira na Somatic Experiencingu, koji prvenstveno radi sa senzacijama u tijelu, Duarte je osmislio svoj, brzodjelujući pristup za hitne situacije u kojima osoba uopće ne mora svjesno stupiti u kontakt sa svojim senzacijama, jer to može biti neugodno. Naime, ovaj je stručnjak otkrio da, ako ljudima omogući da prođu pet faza koje su karakteristične za zdrav i uravnotežen živčani sustav i ako te cikluse osoba ponovi dovoljno puta, do iscjeljenja traume može doći vrlo brzo.

snovi mogu biti umirujući ili zastrašujući Što uzrokuje živopisne snove i noćne more i što znači sanjati potres?

„Somatic Experiencing je nastao promatranjem životinja i njihovih prirodnih obrambenih i samozaštitnih reakcija budući da instinktivni dio mozga, dakle mali mozak ili ono što zovemo reptilski mozak, dijelimo sa životinjama. Kada gledamo lava, on primjerice najprije opušteno sjedi i promatra svoju okolinu, potom postaje gladan i u njegovom sustavu se javlja napetost i spremnost da djeluje, njegov pogled postaje fokusiran, njegovo tijelo ukrućeno; potom kreće u akciju, lovi impalu, potom je ulovi, pojede i vraća se u prvo opušteno stanje. Ljudi u suočavanju s izazovom imaju iste te faze: opuštenost, pobuđenost i spremnost na akciju, kretanje u akciju pa u interakciju te na kraju u integraciju iskustva i vraćanje u početno stanje," kaže Duarte. 

"Ovisno o pojedinom živčanom sustavu, tijekom katastrofičnog događaja pojedinci mogu zapeti u bilo kojoj od tih faza. Mogu kolabirati u opuštenosti, mogu neprestano biti u stanju spremnosti i napetosti, mogu biti u stanju akcije kada stalno nešto rade i ne mogu se zaustaviti ili drugima stalno pričaju istu priču. Moj je zadatak da ih poguram u sljedeću fazu ciklusa, gdje god se nalazili kako bi se iskustvo završilo, a sustav vratio u početno stanje. Potom ponavljamo te cikluse dok živčani sustav ponovno ne nauči bit fluidan i fleksibilan“, objašnjava Duarte. Taj proces povećava njihovu psihološku nosivost i stabilnost.

U nedostatku somatskih terapeuta na terenu, pitali smo Alea Duartea mogu li ljudi primijeniti kakvu samopomoć u slučaju da ima strahove ili druge simptome traume. Duarte savjetuje da pokušaju što više puta u danu pažnju usmjeriti na svoje tijelo i senzacije u njemu te na sam trenutak u kojem se nalaze. Iako um može biti zaokupljen raznim mislima, vraćanjem na trenutke potresa, osjećajima straha, anksioznosti i bespomoćnosti, ova jednostavna vježba može pomoći da se smanji aktivacija i uznemirenost.

Ima li osoba intruzivne misli i osjećaje, smatra da je u potresu trebala nešto učiniti drukčije ili je opsjedaju misli što sve slijedi, dobro je, kaže Duarte, napraviti svojevrsne rituale. Oni podrazumijevaju da te unutarnje zahtjeve razlomimo na manje dijelove. Primjerice, ako imamo ponavljajuću misao da smo nekome trebali pomoći, a nismo uspjeli, to treba napisati na papir. I tako sa svakim zahtjevom koji je u našem unutarnjem dijalogu – svaki treba staviti na poseban papir. Potom treba definirati opcije. Npr. „Trebao sam pomoći Mariji….“, „Trebao sam spasiti psa…“, „Trebao sam krenuti u kuhinju.“ Potom možete reći u sebi: Žao mi je što ti nisam mogao pomoći. Žao mi je što sam krenuo u krivom smjeru. To može izazvati emociju i nju treba dopustiti. I potom trebamo napraviti pauzu. Ovaj ritual u našem živčanom sustavu rekreira ono što nismo imali tijekom samog potresa – opcije da odlučimo što ćemo učiniti, adekvatnu akciju, interakciju s drugim ljudima te pauzu ili opuštanje. On pomaže ljudima da se pomaknu s mjesta u kojem su zapeli.

jedni kreću u akciju, drugi se smrznu Ljudi različito reagiraju na potres, a kako bi se izbjegle posljedice ovo je bitno

Ljudi se nakon potresa grupiraju kako bi se osjećali sigurno

Mnogi razgovaraju, ne samo o potresu nego o svakodnevnim stvarima. Ono što je bitno da u razgovorima zajednički naprave pauzu, da to učine svjesno, da zajednički samo zašute na dvije minute i vide što se događa u tijelima i to tijekom druženja učine nekoliko puta. Ta pauza pomaže živčanom sustavu da ide u integraciju intenzivnog iskustva. U svakoj grupi imat ćete osobu koja je je više iziritirana i jednostavno se boji zaustaviti, odnosno boje se zaustaviti sama, ali s grupom joj to može biti lakše i izvedivije. Na taj će se način ekstremna iskustva malo-pomalo vraćati u normalu inteligencijom grupe.

Osobe se mogu s namjerom i svjesno povezivati sa senzacijama koje su ugodne, utješne i podržavajuće. Ako samo nakratko obrate pažnju pa makar i jedan posto na ono što je ugodno, npr. na toplinu koja dolazi iz grijalice, na dodir bližnje osobe i sl., oni tako na trenutak izbjegavaju negativne senzacije. Mnogi misle, ako su stalno fokusirani na negativne senzacije moći će predvidjeti događaje i tako će im biti bolje, ali to ne funkcionira. Nakratko treba odvratiti pažnju od straha, muke, boli. U nekom trenutku će i to trebati pogledati, ali u sigurnom okruženju somatske terapije, a to znači vrlo postupno, u malim zalogajima, s pauzama.

Ljudi koji su osjetljivi na popratne potrese, također mogu napraviti rituale. Npr. mogu razraditi plan što će učiniti, ako se dogodi novi potres. Npr: „ Ostavit ću ono što radim, izaći ću tim putem van, pogledat ću u nebo i u pod, orijentirat ću se u prostoru, napraviti pauzu i onda se vratiti. Ovaj ritual također uključuje fazu spremnosti (oh, opet se događa), akciju (krećem se), interakciju s okolinom (nebo, zemlja) i vrijeme za integraciju (pauza). Ovo također čovjeku daje kontrolu – može nešto učiniti sa svojim iskustvom.