Slijede zanimljivi dijelovi o burnout sindromu iz knjige 'Pamćenje tijela', dr. Joachima Bauera u izdanju Planetopije. Više o knjizi potraži u našoj čitaonici.

Predvodnici u sindromu izgaranja: obrazovni kadar u školama

Situacija učitelja uvijek iznova završi na naslovnim stranicama novina zbog stope nesposobnosti za službu i prijevremenog odlaska u mirovinu koja već godinama iznosi oko 50 posto.

Kako se može objasniti činjenica da, primjerice, u saveznoj državi Baden-Württemberg 49,5 posto zaposlenih učitelja zbog nesposobnosti za službu odlazi u prijevremenu mirovinu, dok brojka kod zaposlenika u upravnim službama u istoj saveznoj državi i u istom razdoblju iznosi 28,4 posto, a kod zaposlenika u zatvorima čak samo 22,1 posto?

Prosječan broj godina s kojima učitelji odlaze u prijevremenu mirovinu u čitavoj Njemačkoj iznosi između 51 i 56 godina. Gospodarski troškovi takve situacije su golemi. Čini se da je sindrom izgaranja ubojica učitelja broj 1.

Sindrom iscrpljenosti

Andreas Weber s nürnberškog Instituta za radnu, socijalnu i ekološku medicinu, i dvojica kolega, pregledali su 5500 liječničkih kartona učitelja koji su u Bavarskoj između 1996. i 1999. zbog nesposobnosti za službu otišli u prijevremenu mirovinu. Kod 52 posto učitelja osnovna je dijagnoza bila vezana za duševni zdravstveni poremećaj. Dvije trećine tih 52 posto učitelja, koji su imali dijagnoze vezane uz psihičko stanje, patile su od depresije, sindroma opterećenja ili iscrpljenosti.

Stopa odlaska u prijevremenu mirovinu koja kod učitelja iznosi oko 50 posto, posve neovisno o ispitivanjima Andreasa Webera, odgovara i rezultatima ispitivanja koje su proveli Uwe Schaarschmidt i kolege koji su kod 43 posto učitelja u Bavarskoj otkrili sindrom izgaranja ili njegovu ranu fazu.

U svim je ostalim saveznim državama udio onih sa sindromom izgaranja, uključujući i one s ranom fazom, iznosio više od 50 posto. Vodeća na ljestvici bila je savezna država Brandenburg sa 72 posto.

Prevencija i terapija

Trajni prevencijski programi protiv razvoja sindroma izgaranja izazvanog poslom u nadolazećim bi godinama trebali postati pravilo, osobito u školama, bolnicama i ustanovama za skrb. Obavljanje radnih zadataka u načelu ne bi smjelo biti podložno velikoj žurbi.

Ondje gdje je to moguće, trebalo bi se pobrinuti za neku vrstu raznolikosti radnih zadataka (umjesto jednoličnosti) da bi zaposlenici imali slobodan prostor za individualno razvijanje posla kako bi mogli skrbiti o pacijentima. Previše ambiciozni suradnici, individualisti ne bi trebali služiti kao uzor, nego na njih treba utjecati kako bi pojačali suradnju i komunikaciju s kolegama.

''Prvi izbor'' za prevenciju pojave sindroma izgaranja su takozvane supervizijske skupine, dakle diskusijski sastanci kolega koje bi trebali moderirati vanjski (što znači ne iz istog poslovnog kruga) voditelji (kao moderatori u obzir dolaze primjerice socijalni radnici, psiholozi ili psihoterapeuti).

Takve supervizijske skupine dobro su utjecale na sindrom izgaranja kod liječnika i njegovatelja kao i kod učitelja. Ne preporučuju se osobni treneri ni ''motivacijski gurui'' jer oni, ako uopće, postižu samo ''efekt prolaznog oduševljenja'' i kratkotrajno povišeni radni učinak. Opasnost od pojave sindroma izgaranja tako se srednjoročno čak i povećava.

Pati li neki zaposlenik od klinički relevantnog sindroma izgaranja, trebalo bi uslijediti psihoterapijsko ili psihosomatsko liječenje. Nespecifične kure ovdje ne pomažu, poželjno je specifično psihosomatsko liječenje tijekom kojeg osoba može naučiti kako oblikovati svoje međuljudske odnose da njezino duševno i tjelesno zdravlje na radnome mjestu ne bi pretrpjelo štetu.

Rasprostranjenom mišljenju da je prijevremena mirovina ili pravovremena mirovina jedini put oslobađanja od sindroma izgaranja, trebalo bi se, s obzirom na mogućnost izlječenja, suprotstaviti psihosomatski orijentiranim liječenjem.

Nenaklonost prema učenicima

Objektivni uvid u izuzetno tešku i opterećujuću situaciju učitelja postignut je posljednjih godina osobito na temelju izvrsnih ispitivanja Uwe Schaarschmidta, profesora psihologije iz Potsdama, i njegova radnog tima.

Učitelji koji su u službi i koji pate od sindroma izgaranja zauzimaju prvo mjesto glede psihičkih i tjelesnih tegoba i imaju najveći broj dana provedenih na bolovanju. Oni pokazuju značajno smanjenu sposobnost primanja pomoći od kolega – ovdje se ponovno pojavljuje već navedeni osobni faktor – te ni privatno više nisu u stanju regenerirati se ili opustiti.

Osobito tragično je, no i vrlo tipično za sindrom izgaranja, što učitelji u službi zbog sindroma izgaranja nisu samo iscrpljeni i demotiviraninego razvijaju u velikoj mjeri i nenaklonost prema učenicima – fenomen koji je prisutan i kod liječnika u odnosu na pacijente.

Učitelji: teški fizički radnici u učionici

Jedan od najznačajnijih uzročnika pojave sindroma izgaranja kod učitelja je, čini se, izuzetno težak profesionalni zadatak sam po sebi. To ne potvrđuje samo subjektivna procjena opterećenja na temelju koje učitelji kao tri najveća faktora stresa navode ''ponašanje problematičnih učenika'', ''broj učenika u razredu'' i ''broj sati''.

Činjenicu da su učenici teške ''mušterije'' kojima se ponekad jedva može upravljati, potvrđuju i objektivna ispitivanja. To je u prvom redu vezano uz opadanje roditeljske pažnje koju uvjetuje sve teža situacija u obiteljima.

Učenici u nevolji

Učenici u velikoj mjeri pate od tjelesnih i psihosomatskih tegoba što se pokazalo, između ostalog, u studiji o zdravlju mladeži koju su 2001. godine proveli pedijatri u Stuttgartu. Izostanak strpljivosti i pažnje roditelja, sve nemirnija okolina i porast broja sati provedenih ispred televizora i videa kao rezultat imaju zastrašujući porast broja učenika sa sindromom deficita pažnje (umjesto da se djeca podvrgnu psihoterapiji, ona se ''hrane'' metifenidatom, Ritalinom).

Najnovija studija objavljena u Deutsches Ärzteblatt pokazuje da više od 15 posto učenika pati od nekog psihijatrijskog zdravstvenog poremećaja. Uz to se među učenicima, u velikoj mjeri kao posljedica onoga što djeca vide u obitelji i na televizijskim ekranima, razvila zastrašujuća mjera spremnosti na nasilje.

Ostale rizične skupine

Njegovatelji i liječnici

Ni liječnici i njegovatelji nisu pošteđeni simptoma sindroma izgaranja – emocionalne iscrpljenosti, negativnog stava prema pacijentima i sumnje u smisao vlastitog posla. Kod liječnika na odjelima za oboljele od raka ili na intenzivnim jedinicama postoji veća opasnost obolijevanja od sindroma izgaranja.

Učestalost potpunog razvitka sindroma izgaranja kod opterećenih skupina liječnika – ovisno o studiji – iznosi između 15 i 30 posto, čak i 50 posto ako se uključe liječnici koji su izloženi opasnosti od pojave sindroma. Kod njegovatelja na odjelima za oboljele od raka i AIDS-a te na intenzivnim jedinicama radi se o 30 do 40 posto.

Glavni uzrok pojave sindroma izgaranja kod liječnika je preopterećenost na poslu koju istovremeno često prati vrlo mala mogućnost utjecanja na terapijska zbivanja. To potvrđuje i važno promatranje prema kojem Case management (smjernice za liječenje pacijenata koje određuju osiguranja, i kojih se liječnici moraju pridržavati), uveden u SAD-u, očito za sobom povlači vidljiv porast stresa i sindroma izgaranja kod liječnika.

Liječnici zbog stresa čine pogreške

Tijekom jednog ispitivanja je 36 posto liječnika izjavilo da su zbog stresa uzrokovanog preopterećenošću poslom činili znatne pogreške – i one koje su završile smrtnim slučajevima. Ono što se već godinama vezuje za posebice mlade liječnike na sveučilišnim klinikama (ne svugdje, ali na mnogim mjestima) je skandal koji podsjeća na robovlasnički sustav.

Izrazito uznemirujuće su posljedice koje snose pacijenti liječnika sa sindromom izgaranja: kao što su pokazala ispitivanja, psihijatri koji pate od sindroma izgaranja manje su spremni krenuti s psihoterapijom svojih pacijenata. Zapažanje jedne studije prema kojem se kod liječnika sa sindromom izgaranja povećava i sklonost prema eutanaziji, doista je zastrašujuće.

Sažetak

Iskustva u međuljudskim odnosima ostavljaju tragove i na radnome mjestu. U Njemačkoj se prema novijim istraživanjima 25 posto od svih 36 milijuna zaposlenih osoba nalazi u zdravstvenoj situaciji koju je njujorški liječnik i psihoanalitičar Herbert Freudenberger 1974. godine prvi nazvao ''sindromom izgaranja''.

Simptomi su iscrpljenost, poremećaji sna, glavobolje ili osjećaji vrtoglavice bez zdravstvene podloge, strah ili depresivno raspoloženje.

Faktori rizika za sindrom izgaranja su visoko opterećenje i jednoličnost posla, neznatna priznanja i izostanak kolegijalne podrške kao i izostanak pozitivnih povratnih informacija od poslodavca.

Učinkovita prevencija sindroma izgaranja su supervizijske grupe (diskusijski sastanci kolega) za suradnike i nadređene koje bi trebali voditi moderatori izvan dotičnog poslovnog kruga. Nakon pojave sindroma izgaranja prikladno je ambulantno psihoterapijsko ili stacionarno psihosomatsko liječenje.

Više info: www.planetopija.hr